Naime, naša fudbalska reprezentacija u utakmici drugog kola grupe “B” Svjetskog prvenstva sinoć u Los Angelesu nije izgledala kao da će na koncu primiti četiri “komada”. Naprotiv. Dugo smo uspijevali neutralizirati švicarsku igru. Kompaktnim kretnjama linija tima i zapaženom trkom naši su adekvatno zatvarali prostor i držati utakmicu u rezultatskom egalu. Uspijevali smo i zaprijetiti iz kontranapada.
Velika greška
Istina, sredinom prvog poluvremena švicarskog pritiska spasila nas je i pauza za osvježenje igrača. Od tada do identične pauze u drugom poluvremenu protiv jakog i objektivno kvalitetnijeg protivnika bili smo na zadovoljavajućem nivou. Da smo iskoristi što nismo tvrda utakmica mogla je otići u sasvim drugom smjeru. Nažalost, nije. Već suprotno. Desio se, za nas, scenarij iz najgorih noćnih mora.
Švicarski selektor Murat Yakin, po priznanju, upravo je čekao pauzu za osvježenje da krene u odlučujući napad na “zmajevo gnijezdo” pred golom standardno dobrog Nikole Vasilja. Iskoristio je kratki odmor i u igru uveo Johana Manzambija i Rubina Vargasa, kako je rekao nakon meča, dok “Bosna i Hercegovina nije imala vremena prilagoditi se promjenama”.
Rezultat smo vidjeli veoma brzo. Manzambi je pogodio neposredno poslije stupanja nogom na teren. Od tada gubimo i glavu i rep. Organizovana i disciplinovana igra pretvara se u haos. Kada je sinoć naš najbolji igrač Tarik Muharemović dobio crveni karton bilo je, gotovo pa jasno, izgubit ćemo.
Potom. Pravimo veliku grešku! Umjesto da se “zatvorimo” koliko je moguće s igračem manje i sačuvamo ako je moguće minimalan poraz radi gol razlike i daljnjeg raspleta u borbi za knock out fazu takmičenja nastavljamo bez konkretnih korekcija. Platili smo danak greškama sa klupe i u zadnjih deset minuta primamo još tri gola. Da pače, i radi grešaka na terenu. Uz golčinu “novoregrutiranog” Ermina Mahmića tužni dočekujem kraj utakmice koja se nikako nije trebala završiti, kako je završila.
Popustile linije
Kada je bilo najvažnije ostati miran, djelovali smo kao da smo izgubili vjeru u vlastiti plan. Švicarci su pokazali ono što godinama krasi ozbiljne reprezentacije. Strpljenje. Sedamdeset minuta nisu mogli pronaći put do našeg gola, ali nisu odustajali od ideje. Kada se ukazala prilika, kaznili su svaku našu grešku.
Sa druge strane, selektor Sergej Barbarez nakon utakmice govorio je o individualnim greškama koje su prethodile golovima. Međutim, problem nije bio samo individualan. Bio je kolektivan.
U završnoj fazi utakmice, i u minutama nakon primljenog gola do isključenja Muharemovića, nije bilo kompaktnosti između linija, vezni red nije uspijevao zadržati loptu, a odbrana je izložena švicarskim furioznim napadima.
Da, baš u potpunom haosu na terenu u posljednjih 20 minuta susreta nikako se nismo znali snaći.
Švicarci su znali kako i kada iskoristiti slabosti protivnika, kako pravovremeno reagovati s klupe te znalački i zatvorili utakmicu.
Poraz nakon 282 dana
Fakt je i da smo sinoć imali i puno igrača koji nisu pokazali stvarne mogućnosti. Logično i ništa nenormalno da osciliraju. Posebno mlađi. Pojedini su i van forme.
U takvoj konstataciji činjenica poraženi smo nakon 282 dana. No, nismo trebali biti rezultatski potopljeni. Realno.
Međutim, šansa još postoji. Trijumfom nad Katarom te ukoliko nam se poklope rezultati iz ostalih grupa ostajemo na Mundijalu. Treba vjerovatni, jer ova ekipa i stručni štab proteklih mjeseci napravili su velike, ogromne stvari. Učinili nas posebno ponosnim. Zemlju su etablirali na svjetsku pozornicu. Naše mnoge gradove pretvorili u mjesta sreća i zadovoljstva protkanim nevjerovatnim pozitivnim nacionalnim nabojem i patriotizmom.
I ako ne uspijemo protiv Katara, neće biti smak svijeta. Svijet će treću najmlađu reprezentaciju na SP tek upoznati.
Idemo dalje…
Bakir Tiro
(Vijesti.ba)