U srcu Donje Jablanice, općina Jablanica,, gdje su se prije poplava čule dječje igre i miris svježeg kruha iz kuća, sada vlada tišina.
U ovoj tišini živi nevjerica i bol, neizbrisiv trag katastrofe koja je odnijela živote i snove. Svaka kuća nosi svoju priču, a jedna od najtežih je ona koju nosi bračni par Imamović.
U jednom trenutku, bujice su se oslobodile, nosile su sa sobom svu snagu prirode, ali i sudbine ljudi. Kamenje i blato su se spojili u nemilosrdnu silu koja je zbrisala sve pred sobom. Ispod ruševina kuća njihove sestre i brata, osam članova porodice, ostalo je zarobljeno. U tom trenutku, svijet se srušio.
Imamovići su bili prisiljeni da se suoče s onim najgorim — da traže svoje voljene među ruševinama. Pretraga bila je ispunjena nadom, ali i strahom.
Dok su pretraživali svaku šupljinu, svaku crnu rupu u tom užasu, osjećali su da ih priroda kažnjava. Nisu mogli povjerovati da su njihovi najmiliji postali samo sjećanje, trenutak koji se mogao izbrisati, ali nikada zaboraviti. U takvim trenucima, ljudska snaga dolazi do izražaja, ali i njena slabost.
Na desetine tužnih, riječima neopisivih priča iz Donje Jablanice, samo je jedna od njih priča Imamovića. U njihovim očima sjaji bol, ali i nada. Nada da će pronaći snagu da prežive, da će njihovi voljeni živjeti kroz njih, da će kroz svaku suzu i svaki uzdah nastaviti dalje.
U svijetu gdje su poplave odnijele toliko, njihova priča je poziv na suosjećanje, na zajedništvo, na razumijevanje da su ljudski životi isprepleteni, da svaka sudbina ima svoju težinu.