Jedan od najboljih tenisera u historiji i prvi Hrvat koji je osvojio Wimbledon, Goran Ivanišević, novi je gost emisije ‘(Ne)uspjeh prvaka: Specijal sa Slavenom Bilićem‘ koja se emituje na Arena Sportu.
Ivanišević je trenirao Novaka Đokovića, a nakon toga je kratko sarađivao i s Elenom Ribakinom s kojom se brzo rastao.
– Sad sam malo opet na prisilnom odmoru ili na berzi. Malo je bilo čudno. Neću puno pričati o tome, ali mogu reći da je to malo tužna i čudna priča. Nju smatram, i prije što sam joj postao trener, bar za mene uvjerljivo najboljom teniserkom na svijetu. I najljepše igra, najjednostavnije igra i zbilja sam uživao. Nažalost, neke stvari izvan terena su se dogodile koje nisam mogao kontrolisati i nisam želio biti dio toga i dio te priče i onda sam odlučio da se najbolje povući. Želim joj sve najbolje u karijeri – rekao je u uvodu Ivanišević.
Bilić ga je pitao kako trener u tenisu može promijeniti udarac jednom Đokoviću.
– Tenis je individualni sport. U stvari gladijatorski sport samo nema kontakta. I tu svaki dan moraš biti na 300 posto. Niko te ne pita za zdravlje, niko te ne pita jel‘ ti se da. I kada dođeš kod jednoga takvoga genijalca, mislim, Novak je genijalac jer njemu što je danas bilo dobro, sutra više nije. Sutra moramo sve ponovo. Mora biti bolje, uvijek se traži nešto bolje. Nisam za to da mu se mora nešto mijenjati. Iz onoga što imaš moraš uspjeti napraviti najbolje moguće.
Bilić ga je pitao i zašto su najbolji najbolji.
– Zašto su najbolji najbolji?! Zašto je Federer bio najbolji, zašto je Novak bio najbolji?!..i on je čovjek od krvi i mesa. I sam je rekao, prije svakog meča ga boli želudac, nervozan je u meču, ali to ja vidim. U momentu tačno vidiš da će onog drugog pojesti nervoza. Njega ne pojede nervoza. On je uvijek na svom nivou i on ispliva. Zato i je najbolji. Zato postoji ta rang lista ljudi koji se bolje nose s nervozom, koji se bolje nose s pritiskom, koji se bolje nose s tim stvarima. On je takav, u sto hiljada godina se rodi jedan takav! – rekao je Ivanišević pa nastavio:
– On je imao ovu dvojicu koji su gurali jedan drugoga. Roger i Rafa jedan od drugoga su napravili bolje igrače. To je bio jedan trokut od njih trojice koji su vukli jedan drugoga. Prvo su bila ova dvojica i onda je od nigdje došao jedan momak, kojega znam od četrnaeste godine i pomutio im je cijelu tu zapadnjačku teoriju. Sve im je palo u vodu!
Ivanišević je rad s Novakom Đokovićem usporedio s treniranjem Real Madrida u nogometu.
– Kada me zvao, kao da te zove Real Madrid i pita te hoćeš doći. Mislim, već sam u Madridu. Nisam uzeo ni kofere. Javit ću doma, u Madridu sam. On je institucija i meni sama ta činjenica što je on mene zvao.
Ivanišević je otkrio i zašto je odabrao baš tenis na Firulama.
– Zato što sam tamo rođen. Tamo mi je dida živio na Zenti, na POŠK-u sam naučio plivati…tamo sam odrastao…Otac mi je igrao tenis, kod babe i dide sam provodio cijelo ljeto i tenis mi je bio tri metra pješke…Mislim da sam izabrao pravi sport. Tenis je prva ljubav, to je…Čim sam uzeo taj reket…
Bilić je Ivaniševića pitao je li kao mlad osjetio odgovornost i teret na leđima nakon što je njegov otac zbog njegove karijere žrtvovao svoju, prodali su i stan, a i sestra mu se razboljela kad je imao 17 godina.
– Pa da…Otišao sam u Australiju s tim avionom bez novaca, bez ičega, bez plana. A opcija neuspjeh nije postojala. U mojoj glavi nije bilo ni za zaokružiti da neću ne uspjeti. Morao sam uspjeti. To je bilo, jednostavno, za sestru. Trebalo je novaca za liječenje…Nekako kao da nisam mislio na sebe. Da sam možda mislio na sebe možda i ne bih uspio. Jednostavno to je bilo to. Misija sestra, misija spašavanja nečega, njenog zdravlja. Došao sam u tu Australiju i sve je krenulo. Moj život se tamo totalno promijenio.
Nije moglo ni bez Wimbledona 2001. kada je Goran, tada 125. igrač svijeta, stigao do samog vrha. U polufinalu protiv Henmana ga je, kaže, spasila kiša.
– Moram reći da me spasila kiša. Kada je bio prekid, jednostavno je bio bolji od mene, nisam znao što da radim i ta kiša je došla. Nije slučajno došla. Došla je s ciljem. Došla je baš u tom trenutku. Znao sam taj dan kad se nismo vratili na teren…kada je došao Alan Mills…i rekao – momci, idete doma, sutra nastavljamo. Znao sam da je to to. Rekao sam treneru – to je to, dobivamo… Bio sam sve bolji, a on je bio sve gori – prisjetio se Ivanišević.
(Vijesti.ba)