Nedavno je izašao iz štampe novi roman Amera Kapetanovića “Fond solidarnosti“. Kapetanović, bosanskohercegovački diplomata, nekadašnji novinar i kako sam kaže “pisac u pokušaju jer status pisca tek treba zaslužiti“, ovim djelom je učinio iskorak iz diplomatsko-političko-historijskih tema i književno zašao u vlastito sjećanje na ‘obične’ ljude iz komšiluka čije dojmljive sudbine nosimo u sjećanju zauvijek.
To je ujedno priča o mnogoproklamovanom pravu svih nevoljnika na jednaku društvenu solidarnost, o toj deklarativnoj floskuli bestidno napadnoj a sveprisutnoj, što je i onda i sad najčešće varala baš one s društvenih margina, bez statusne zaleđine, pa bili oni dobri ljudi ili ne.
Njihovo, stoga antičko stradanje, ne pogađa nikoga osim možda samozatajnog dječaka što će ih kasnije ovjekovječiti među koricama knjige shvativši odrastanjem da su pojedini od tih ljudi zaslužniji od mnogih da ostanu u toplom sjećanju.
– Ova knjiga i svi likovi su dio mog života, neka moja intimna prošlost; to su ljudi s kojima sam se družio i sve te njihove priče, vrlo bliske, tople, ljudske, čak su pomalo priče ljudi sa margine. Otuda i naziv knjige jer fond solidarnosti bi po principu trebalo da bude – solidarnost jednaka za sve, fond iz kojeg mogu svi da dobiju pomoć kad su u nevolji, što je bio koncept i tada i danas. Ali iz ove knjige se vidi da je taj koncept pomalo utopijski – da je one kojima jako treba i puno iznevjerio. Više slojeva ima u romanu, on je mješavina fikcije i fakcije gdje ono što je faktualno, istinito, prevladava otprilike 70:30 posto – rekao je autor u izjavi za Fenu.
Ovaj njegov roman nastajao je još u vrijeme pandemije kad je u opštoj zatvorenosti svega i svakoga, pisanje bilo način mentalnog otpora planetarnom ludilu.
Za razliku od prvog romana “Hronika izgubljenog stoljeća“ gdje se bavi istorijom Bosne iz perspektive stranih diplomata gotovo od Prvog svjetskog rata do danas, ‘Fond’ je autorov puno intimniji prostor, s pričama što se njemu čine zanimljivim a mogu čak i univerzalno poručiti da “svaki život piše neki roman i svako iskustvo može se pretočiti u tako nešto“.
Da bi priče dobile formu kakvu jesu, morao je mjestimice prizvati i maštu. U uvodu je zapisao: “Ako već morate birati između tačnosti i istine, birajte istinu – tačnost je za zapisnike, istina je za ljude”.
– Ovo je istina, rekao bih, o životima ljudi koji su obilježili na neki način mene i prostor u kojem sam odrastao, u kojem sam se formirao kao ličnost i sve posmatrao s neke vrlo bliske distance, što je ostalo urezano u sjećanju. I kasnije, s prijateljima i u raznim prilikama za razgovor, uvijek se povede priča – što si stariji, sve više se vraćaš u prošlost. Ja sam od svega toga pokušao pokupiti najbolje i poredati u knjizi – kazao je.
“Fond solidarnosti“ je štivo puno vrijednije od pokušaja redanja priča iz autorovog sjećanja. Mnogo, mnogo vrijednije. Dostojno mjesta na polici s knjigama kojima se vraćamo.
Knjigu je moguće nabaviti putem online knjižare Knjiga.ba.
(Vijesti.ba / Fena)