U Bosni i Hercegovini na izborima se rijetko kada glasalo za, a mnogo češće protiv onog drugog. Drugim riječima, glas za nekoga često nije podrazumijevao podršku, već jedinu realnu opciju da ne pobijedi onaj drugi.
U tom sistemu spojenih posuda uloge “za” i “protiv” su se mijenjale i na tome se zasnivala strategija velikog broja političkih stranaka.
Na kraju smo 2025. godine, što znači da uskoro ulazimo u izbornu 2026. (Opći izbori će biti održani početkom oktobra) pa u tom ozračju treba posmatrati postavke, poruke i strategije stranaka. U tom kontekstu opoziciona SDA (opozicija na nivou države, entiteta FBiH, Kantona Sarajevo i još nekih kantona) već je duboko u predizbornoj kampanji, koju, jasno, ne nazivaju tako, ali je ona očigledna i vidljiva.
I to je za svaku opoziciju očekivano. No, ono što privlači pažnju jeste uvjerenje da je ishod već poznat, a on se temelji na očekivanju da su stranke Trojke toliko razočarale da ni u jednoj kombinaciji neće doći u situaciju da ponovo formiraju vlast.
Strategija općeg dojma
Taj opći dojam spram Trojke možda je i održiv, ali bi osim priče o razočarenju u aktuelnu vlast građanima trebalo ponuditi konkretne korake suštinskih promjena, kako se opet ne bi glasalo protiv, već za.
Samo u decembru SDA je organizirala nekoliko tribina, uključujući i onu u Beču, namijenjenu dijaspori i sa svih skupova predsjednik te stranke Bakir Izetbegović samouvjereno govori kako će SDA u narednih osam godina, dakle u dva mandata dvostruko povećati penzije, plate, masovno graditi puteve te paralelno Bošnjacima povratiti pozicije koje su izgubili, kako kaže zbog snishodljivosti Trojke.
Light motiv SDA kampanje je već jasan, a to će biti priča s početka ovog mandata kada je politička volja Bošnjaka zaobiđena uz pomoć međunarodne zajednice kod formiranja Vlade FBiH. Taj detalj je označio da SDA neće formirati vlast 2022. godine pa će taj grijeh Trojke biti okosnica u formiranju narativa u planu SDA da se vidi u vlasti nakon izbora 2026. godine.
Kada je Trojka formirala vlast sa SNSD-om i HDZ-om učinili su to prepuni optimizma, najavljujući sasvim drugi pristup politici, pregovorima, reformama i tako dalje.
Kada je SDA godinama ranije također formirala vlast, obećavane su iste stvari kakve sada najavljuje optimistični Izetbegović. Ipak, u bh. politici ko god obeća bilo šta, to nikada nije puna slika, jer sama realizacija ne zavisi samo od onog koji obećava. Naprosto, koalicije u BiH se formiraju prije svega iz političke nužde, a ne iz programa, plana i strategije.
Koji god politički blok iz dominantnog dijela Bošnjaka pobijedi, u nužnoj koaliciji ga čeka dominantna stranka ili grupa njih iz entiteta RS te HDZ ili stranke iz hrvatskog političkog korpusa sa svim svojim zahtjevima. Realizacija obećanja sve tri strane zavisi od umijeća pregovora, političke snage na nižim nivoima, što služi i za ucjene te u konačnici spremnosti na kompromis. S tim što kompromis u bh. politici ima različite forme i oblike i zavisi i od političke mudrosti.
Tako svako obećanje bilo koje strane treba raščlaniti i prosijati kroz kompleksnost odnosa u BiH. I to je politička realnost.
Trojka je 2022. godine, ohrabrena vjetrom u leđa međunarodne zajednice i sa prilično neiskusnim kadrovima na državnom nivou, pokušala iskoristiti priliku za dokazivanje. U tom vagonu sačekali su ih iskusni igrači iz SNSD-a i HDZ-a. Upravo na taj dojam sada računa i SDA, koja dominantno vjeruje i šalje poruke kako bi sve bilo drugačije da su umjesto Trojke baš oni ušli u vlast. No, da li bi to baš bilo drugačije?
Između blefa i realnosti
U političkom sistemu zansovanom na ucjenama i blokadama malo se šta može sa sigurnošću obećati. Izetbegovićeva hrabrost da u ovom trenutku najavljuje duplo veće plaće i penzije za osam godina bliže je blefu. Neminovni rast inflacije će po inerciji dizati plaće, kao i penzije, ali ako cijene budu rasle sadašnjom dinamikom, prevelike razlike neće biti.
Uostalom, SDA je već imala osam godina uzatopnog mandata, što je period za koji Izetbegović tvrdi da je SDA otvorila ili omogućila 100.000 radnih mjesta. Taj rast zaposlenih se jeste dogodio, ali je previše samouvjereno tvrditi da je to rezultat politike neke stranke. Zatim gradnja puteva i autoputeva u tih osam godina i nije bila baš u tako velikom zamahu. Idealan primjer je tunel Hranjen (treba skratiti put između Sarajeva i Goražda), koji se gradi godinama i koji je “progutao” skoro 130 miliona KM, a još nije završen.
Stoga je za pravu političku strategiju osim vjere u razočarenje u one druge potrebno malo više konkretnih planova i političke snage da se to ostvari, a u kontekstu šire priče i spremnosti na kompromise, koji neće ići na štetu države, ni i kojem pogledu. Potrebno je više struke u odlučivanju konkretnih planova, manje politizacije, manje nejedinstva i svađa, a više dugoročnih strategija.
Strategija u kojima dijaspora nije samo baza za skupljanje glasova niti skupljanje finansijskih doznaka, već stvaranje ambijenta gdje će ta dijaspora ulagati, a gdje će ih domaća administracija dočekati spremna.
Potrebni su planovi koji će suštinski rasteretiti privredu i ideje sprovesti u djela, gdje će pravosuđe raditi bez političkog utjecaja i pozicija gdje će biti imenovani sposobni, a ne podobni. Iz toga bi i Trojka i SDA i sve druge stranke trebale crpiti i snagu i inspiraciju, umjesto sijanja straha, smutnji i podjela, piše Klix.