Građani BiH ne prestaju se čuditi cijenama voća i povrća, koje ovog proljeća obaraju rekorde. Već mjesec mediji pišu o buraniji puterici od 12, paradajzu koji košta od 4 do 7 KM, korpicama jagoda koje možete kupiti za 5 do 8 KM, dok su se u šaljivim objavama na društvenim mrežama trešnje ponovo pretvorile u “valutu”, jer je njihova cijena ovog proljeća iznosila i do 20 KM za kilogram, piše avaz.ba.
Većini stanovnika ove zemlje nije do šale, jer je hrana postala luksuz.
Međutim, uz sve slabosti države u kojoj se već decenijama poljoprivreda tretira kao manje vrijedno zanimanje i u kojoj prodavci ostvaruju veće zarade od onih koji u polju ili na farmi proizvode, treba priznati da je divljanje cijena dijelom posljedica i individualnog odnosa prema zemlji, činjenice da ne proizvodimo ni za svoje potrebe i trenda u kojem je motika među najnepopularnijim alatima u BiH.
– Divljanje cijena povrća i voća je logična posljedica onoga što nam se dešavalo u posljednjih 30 godina, ali i činjenice da smo postali “gospoda” kojoj je ispod nivoa zasaditi luk ili krompir, iako većina nas ima negdje naslijeđeni komad zemlje koji se decenijama nije obrađivao. I navike su se promijenile, pa se voće i povrće sve manje kupuje na pijacama i tržnicama, a sve više u tržnom centrima. Ovih nekoliko godina je jasno pokazalo ekonomsku opravdanost proizvodnje hrane za vlastite potrebe, ali naši građani to još vide kao gubitak vremena, koje istovremeno troše na društvenim mrežama – kaže Admir Arnautović, predsjednik Udruženja za zaštitu potrošača Srednja Bosna.
Proizvođač mlijeka Vladimir Usorac iz Prnjavora kaže da, uprkos enormnom rastu krajnjih cijena, poljoprivrednici nisu osjetili pomak jer kajmak pokupe prerađivači i trgovci. Tako je otkupna cijena mlijeka oko 1 KM, a na policama trgovina više od 2 KM. Izuzetak su proizvođači povrća.
S druge strane, saglasan je s ocjenom da u kriznim vremenima građani koji imaju mogućnost bar dio potrebne hrane trebaju proizvedu sami.
– Sela su prazna, a neće niko da radi. Sada je plata na farmi 2.000 KM, ali neće niko. U sezonskim poslovima niko neće da bere voće za 100 maraka na dan. Tako smo vaspitani. Svi smo govorili da nam djeca ne bi radila neka uče školu. Sad su učila školu, kupovala diplome i u RS imamo 107.000 državnih službenika, a poljoprivrednika manje od 30.000. Na jednog poljoprivrednika tri državna službenika. Pa mora neko i raditi. Ako neće kopati zemlju, hoće kovati željezo, nešto praviti ili proizvoditi – ističe Usorac.
Poljoprivreda je siroče u ekonomskim politikama oba entiteta, a nemamo ni kulturu, ni organizaciju vezane za poljoprivredu u svim njenim segmentima, kaže profesor Ekonomskog fakulteta UNSA Željko Šain.
– Kao da je to neka sramota. Ne, to je samo odraz naše nekulture na svim nivoima odnosa prema poljoprivredi i onome šta ona znači za život čovjeka, ekonomiju, društvo. Mi bismo se trebali stidjeti kakav odnos imamo prema poljoprivredi. Da država malo ozbiljnije razmišlja o svom stanovništvu, imala bi sasvim drugačiji uklon vezan za poljoprivredu. Aktivno bi trebala praviti ozbiljan plan razvoja poljoprivrede, jer zemljišta i prirodnih blagodati imamo napretek – kaže Šain.
Sa sistemom garantiranog otkupa i otkupnih cijena, stanje bi bilo bitno drugačije, a većinu onog što uvozimo mogli bismo proizvesti sami.
– Uskoro će Kurban-bajram pa se zapitajmo koliko ćemo imati kurbana iz domaće proizvodnje. A tolika područja u Krajini, Posavini, Glamočko polje, Romanija … da se stočarstvom možemo baviti za izvoz, a ne da uvozimo desetine hiljada tona mesa, mlijeka, od vode pa nadalje. I individualno, porodično, esnafski, pa državnički moramo mijenjati svijest. Poljoprivreda nije sramota. Nije sramota biti zemljoradnik, stočar ili voćar, samo ljudima moramo osigurati da mogu lijepo živjeti. Kod nas bolje žive nakupci, prekupci i birokratija od izvornih proizvođača – ističe profesor Šain.