Mnogima nije poznato da je Josip Jelačić, jedan od najznamenitijih velikana hrvatske povijesti, tijekom svoje instalacije za hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana 1848. jahao na Emiru, bijelom konju kojeg mu je poklonio beg iz Bihaća te, što je još zanimljivije, nosio sablju s – arapskim natpisom, piše povijest.hr.
Ban je, naime, imao opsežnu zbirku orijentalnih sablji, od kojih je jedna bila poklon Omer-paše Latasa. Taj dar svjedoči o uzajamnom poštovanju dvojice vojskovođa, premda su u nekim trenucima bili na sukobljenim stranama.
O banovoj instalacijskoj sablji brine Dora Bošković, muzejska savjetnica i voditeljica u Zbirci oružja Hrvatskoga povijesnog muzeja, smještenog na zagrebačkom Gornjem gradu. “Ne znamo kako ni zašto je došla u posjed bana Jelačića, ali postoje razne interpretacije. Bilo bi neozbiljno govoriti o njima, jer nijedna ne počiva na povijesnim činjenicama”, smatra Dora Bošković.
Po pitanju samog izgleda sablje, puno je rječitija. “Sječivo je izrađeno od prvorazrednog čelika. Križnica i spojnica drške su od pozlaćene mjedi, obloge drške od kvalitetne kosti, a na samom sječivu su vrijednom i preciznom tehnikom tauširanja, nanošenja zlatne i pozlaćene žice, izvedene arabeske, što upućuje na vrhunsku kujundžijsku radionicu. Te radionice često su bile pod direktnom sultanovom ingerencijom”.
Arapski natpis na sablji transliterirao je, preveo i protumačio naš proslavljeni orijentalni filolog Muhamed Ždralović. Prema prijevodu pokojnog dr. Ždralovića, na banovoj sablji stoje sljedeće dvije rečenice:
“Oslonio sam se na Allaha” te “Nema junaka do Alije, niti sablje do Zulfikara”. Kriptično značenje potonje objasnila je Bošković – Alija je bio zet poslanika Muhammeda, a Zulfikar poznata Muhammedova sablja s dva sječiva. Premda se na orijentalnom oružju često nalaze imena majstora koji su ih izradili te godina njihova nastanka, na banovoj sablji ovakvih podataka, nažalost, nema.