Međugorje je već decenijama jedno od najpoznatijih hodočasničkih mjesta u ovom dijelu Evrope. Od 1981. godine, kada je šestero djece tvrdilo da im se ukazala Gospa, ovo malo hercegovačko mjesto postalo je poznato širom svijeta.
Hiljade i hiljade vjernika godinama dolaze u Međugorje, a uz vjerski fenomen razvila se i čitava turistička industrija. Hoteli, pansioni, restorani, suvenirnice i brojni drugi poslovi postali su dio svakodnevnice ovog mjesta.
Međutim, godinama se u javnosti govori i o imovini pojedinih međugorskih vidjelica i vidjelaca.
Hrvatski mediji ranije su objavljivali tekstove o njihovom životu, imovini i poslovima, navodeći da neki od njih posjeduju vrijedne nekretnine, hotele, pansione i luksuzne automobile.
Jedna od najpoznatijih vidjelica je Mirjana Dragičević-Soldo. Prema ranijim medijskim izvještajima, ona i njen suprug bili su povezivani s luksuznom vilom Veronikom u uvali Blace na Hvaru, dok se u medijima spominjao i njihov pansion u Međugorju.
U jednom od ranijih tekstova navodilo se da je vila tokom ljetne sezone iznajmljivana po visokim cijenama, dok su mediji pisali i o tome da je Mirjana tokom studentskih dana u Mostaru vozila Range Rover.
Ni ostali vidjelici nisu izostavljeni iz priča o imovini.
Ivan Dragičević, jedan od šestero vidjelaca, također se u ranijim medijskim izvještajima spominjao u kontekstu poslovanja u Međugorju, uključujući hotel i vrijedne nekretnine.
Vicka Ivanković-Mijatović također je bila predmet medijskih tekstova o njenoj imovini, dok je Marija Pavlović-Lunetti povezivana s duhovnim i molitvenim centrom Magnificat.
Prema ranijim medijskim navodima, ovaj centar imao je veliki broj soba za smještaj hodočasnika, a cijene boravka kretale su se od nekoliko stotina eura.
Upravo je spoj vjere, hodočasničkog turizma i privatnog biznisa godinama izazivao različite reakcije.
Dok jedni smatraju potpuno normalnim da ljudi koji žive u Međugorju posluju i zarađuju od turizma, drugi postavljaju pitanje gdje završava vjerska priča, a gdje počinje unosan biznis.
Sami vidjelici ranije su odbacivali kritike na račun svog načina života. Jakov Čolo svojevremeno je poručio da ljudi prema njima imaju predrasude te da je prošlo vrijeme kada bi trebali „čuvati ovce“.
Međugorje je u međuvremenu doživjelo ogroman razvoj. Hodočasnički turizam postao je jedan od glavnih izvora prihoda za veliki broj ljudi, a dolazak posjetilaca donio je razvoj smještaja, ugostiteljstva, trgovine i drugih usluga.
Tako je priča koja je počela tvrdnjama šestero djece da im se ukazala Gospa s vremenom dobila i jednu sasvim drugačiju dimenziju – onu o hotelima, vilama, automobilima i ozbiljnom novcu.
Ipak, važno je naglasiti da se dio navoda o imovini i poslovanju vidjelica i vidjelaca temelji na ranijim medijskim izvještajima, od kojih su neki stari više godina. To nisu nužno podaci o njihovoj trenutnoj imovini niti dokaz da je njihovo bogatstvo stečeno zahvaljujući samim ukazanjima.
Bez obzira na različita mišljenja o Međugorju, jedno je sigurno – ovo mjesto odavno nije samo vjerska priča. Postalo je i veliki turistički centar u kojem se godišnje obrću značajna novčana sredstva, a upravo spoj vjere, turizma i biznisa i danas izaziva brojne polemike.