Međunarodni dan žena se proslavlja i kao dio borbe za ekonomsku, političku i socijalnu ravnopravnost među spolovima. Za ravnopravnost borba još traje. Brojni su stereotipi o poslovima koji se isključivo kategoriziraju kao muški. Žene koje se u takvim poslovima rado pronađu, upravo zbog predrasuda bivaju izložene težem profesionalnom putu. Međutim, kako to inače i biva sa ženama, hrabre i odvažne – ne dopuštaju da ih predrasude sputavaju. Svjedoči o tome i priča o jednoj Bišćanki koja je majka, supruga, knjigovođa, ali i automehaničarka.
Povodom Međunarodnog dana žena – cvijeće. Trocifreni ostatak godine borba. Većina žena svoj dan proslavlja radon, baš kao i Bišćanka Dilajla Rekić. Radni dan počinje u kancelariji iz koje prelazi u automehaničarsku radionu. Kroz njene ruke dnevno prođe na stotine papira i više desetina automobila.
“Bila sam tu da vodim papire i ostale stvari u kancelariji, fakture… Međutim, problem je bio s radnicima, manjak. Razgovarala sam sa suprugom, nisam mogla gledati da on sam radi, da se pati. Bila sam mu moralna podrška, ali sad sam kao snaga kod njega”, priča Dilajla.
Snage možda i ponestane, kažu, ali volje i ljubavi nikad. Bez posustajanja rade rame uz rame i tako uzdržavaju četveročlanu porodicu. Motiviše ih ljubav prema poslu, ali najviše ona uzajamna koju ne skrivaju.
“Četiri godine imamo firmu, zajedno radimo. Ona je za mene nešto posebno, nije samo danas nešto osmi mart pa cvijeće… Iz dana u dan ona je moje sve”, poručuje Jasmin Rekić.
Nakon što završi pranje auta, vraća se u radionicu, i tako osam sati dnevno. Mušterije izlaze zadovoljne a kada dolaze, kaže Dilajla, najviše traže nju, na što je i ponosna jer u svojoj branši ima malo radnih kolegica.
“Posao je pošten i častan. Mene nije sramota raditi ništa – ni praona ni autoservis.”
Revolucija koja je iznjedrila cvijeće bi trebala isti fokus stavljati i na ravnopravnost žene u privatnom i javnom životu svaki drugi dan, kažu naši sagovornici. Ipak, iz Dilajline radionice neka druga slika i priča.