Dok Milorad Dodik nastavlja svoj destruktivni pohod na temelje Bosne i Hercegovine, omalovažavajući sve ono što su državotvorni lideri poput rahmetli Alije Izetbegovića mukotrpno gradili, jasno se ocrtava razlika između državnika i političkog huškača.
Najnovija izjava Dodika, u kojoj Aliju naziva „nelegitimnim potpisnikom Dejtonskog sporazuma“, još je jedan u nizu njegovih pokušaja da prepiše historiju i vrijeđa sve one koji su ovu zemlju branili kad joj je bilo najteže.
Ono što Dodik ne može podnijeti – i što nikada neće moći promijeniti – jeste da je rahmetli Alija Izetbegović bio lider u punom smislu te riječi. Vizionar, borac, vrhunski pravnik i državnik koji je sačuvao Bosnu i Hercegovinu u vrijeme dvostruke agresije, genocida, i međunarodne izolacije. I dok se svijet okretao, Izetbegović nije ustuknuo. Njegovo ime ostaje utemeljeno u međunarodnim pravnim presedanima, njegov potpis je garant opstanka BiH kao države svih njenih građana.
Za razliku od toga, Dodik će u historiji ostati upamćen kao simbol destrukcije i političkog avanturizma. Čovjek koji ruši institucije koje ga hrane, koji udara na suživot, na mir i ustavni poredak, dok narod u njegovom entitetu tone u siromaštvo, zaduženja i beznađe. Dok Dodik vodi bitke za interese svoje porodice i političkog klana, firme se zatvaraju, mladi odlaze, a protesti postaju svakodnevica.
Entitet koji toliko glorificira, Republika Srpska, postaje ogledalo njegove politike – opustošena ekonomija, urušene institucije, pravna nesigurnost i sveprisutni strah. To nije patriotizam, to je autokratija. To nije liderstvo, to je bijeg od stvarnosti u etnonacionalističku retoriku koja nikome više ne donosi ništa osim dublje podjele i ekonomske propasti.
Rahmetli Alija Izetbegović je govorio:
„Srbi neka ostanu Srbi, Hrvati neka ostanu Hrvati, Bošnjaci neka ostanu Bošnjaci – ali neka svi budu Bosanci.“ U toj rečenici sadržana je cijela filozofija mira i suživota. Dodik nema ni kapacitet ni moralni kompas da nešto slično ponudi. Njegova retorika je jeftina, agresivna i štetna, a njegova politika se sve više svodi na borbu za opstanak – ne RS-a, nego vlastite pozicije.
Na kraju, koliko god Dodik pokušavao umanjiti ulogu rahmetli Alije Izetbegovića, koliko god iskrivljavao činjenice i pravio se arhitektom “pravde za Srbe”, ostat će zapamćen samo kao čovjek koji je razarao BiH iznutra, dok je jedan drugi, mnogo veći lider, Bosnu i Hercegovinu čuvao, braneći pravo svakog njenog građanina da živi slobodno, dostojanstveno i zajedno sa svojim komšijama.
U eri Alije Izetbegovića, vodila se borba za državu. U eri Dodika, vodi se borba protiv nje. Upravo tu leži razlika između velikana i karikature.