Jedno obično jutro u Maloj Kladuši postalo je priča o nesebičnosti i ljudskosti koja se širi regijom. Dok su mnogi vozači bez zaustavljanja prošli pored starije žene koja je ležala uz cestu, jedna djevojka je učinila suprotno — zaustavila se, pomogla, i potom tiho otišla bez ikakvih riječi ili očekivanja.
Svjedok ovog čina, potaknut prizorom, vratio se do mjesta događaja, ali djevojka je već bila tu. Pomogla je starici da ustane i smjestila je u svoj automobil. Sve se odvilo brzo, a potom je, kako kaže svjedok, „nestala tiho kao što je i došla“.
Nakon što je priča o ovom događaju objavljena putem lokalnih medija, javila se i sama djevojka. Njeno ime je Mirela Salkić i, kako navodi, nije tražila zahvalnost, već samo želju da pomoć stigne onome kome je najpotrebnija — starijoj gospođi po imenu Ćetibe.
Prema njenim riječima, Ćetibe živi u skromnim uvjetima u Maloj Kladuši. Tog jutra joj je pozlilo od sunca i pala je pored puta. Mirela ju je odvezla do apoteke, osigurala joj osnovne lijekove i nekoliko namirnica. U razgovoru je saznala da je Ćetibe izgubila dvije kćeri zbog teške bolesti, a trenutno živi sa sinom koji se bori s ozbiljnim zdravstvenim stanjem.
Bez stalnih prihoda, bez penzije, ova starija žena se oslanja na dobrotu ljudi. Ipak, njena snaga i vjera ostaju nepokolebljivi — kako kaže Mirela, redovno obavlja molitve, posti i zahvaljuje se svakome ko joj pomogne, bez obzira koliko malo to bilo.
Ova tiha priča, bez senzacije i pompe, govori više od mnogih velikih naslova. Govori o običnim ljudima koji svojim djelima ostavljaju trag — ne na društvenim mrežama, nego u životima onih kojima pomoć zaista znači.
Mirela Salkić nije željela pažnju. Ali njen čin govori za sebe — i možda baš zbog toga je zaslužila da bude prepoznata.
