Na današnji dan prije 75 godina u području Cazinske krajine u Bosni i Hercegovini i Korduna u Hrvatskoj počela je jedna od posljednjih “seljačkih buna” u Evropi koja je sve do demokratskih promjena ostala zanemarena i “pod oznakom tajnosti”.
Prvo značajno naučno djelo koje se bavi ovim događajem objavljeno je 1991. godine kada je slovenska historičarka Vera Kržišnik-Bukić objavila knjigu “Cazinska buna 1950.”
Historijski kontekst samog događaja je uokviren u dešavanja vezana za sukob Josipa Broza Tita i Komunističke partije Jugoslavije i INFORMBIRO-a i Sovjetskog saveza te nervoze izazvane u tadašnjem jugoslovenskom režimu te ubrzanja procesa nacionalizacije i kolektivizacije na selu. Obavezni otkup i druge mjere su provođene bezobzirno što je dovelo do dodatnog nezadovoljstva.
Ni 75 godina nakon samog događaja još uvijek nije jasno razgraničeno kolika je bila uloga nacionalnih, a kolika socijalnih elemenata, a tome pridonosi i što je dobar dio dokumenata vezanih za same događaje uništen.
Idejni začetnik same bune je bio srpski seljak Mile Devrnja, inače prvoborac i nosilac spomenice, druga osoba bio je Milan Božić dok je njegov zamjenik bio Ale Čović koji je u ratu bio član Huske Miljkovića.
Prije početka same bune održan je niz sastanaka seljaštva, a posljednji sastanak je održan trećeg maja u mjestu Crnaja. Ovakvi sastanci nisu mogli da prođu ispod radara napetog državnog sistema i država je bila upoznata s planovima za ustanak. Šestog maja na pravoslavni praznik Đurđevdan oko 200 nezadovoljnih seljaka se sastalo u mjestu Bare.
Ipak, jedini “uspjeh” pobunjenih seljaka je bilo zauzimanje stanice milicije u Tršcu, a ovu operaciju je vodio Đulaga Šumar, a planovi o zauzimanju Cazina su se pokazali kao fatamorgana i buna je propala. Jugoslovenski mediji nisu objavili nijednu vijest o bunu dok su informacije za svijet objavili Glas Amerike i Radio Moskva.
Odmazda komunističkog režima je bila brutalna, KNOJ, milicija su hermetički zatvorili područje u kojem se desila buna, a napravljeni su spiskovi učesnika i odgovornih osoba.
Od uhapšenih 714 učesnika “u napadu i pljački” na Cazinskoj krajini pred Vojni sud je izvedeno 288 lica, 17 ih je osuđeno na smrt, ostalih 50 posto na robiju u trajanju od preko 14 godina, 35% od 10 do 15 godina i 15% do 10 godina. Po Zakonu o prekršajima osuđeno je 426 ljudi koji su lišeni slobode u trajanju od 3 mjeseca do 2 godine i poslani na rad u rudnik Brezu, navodi se u knjizi Kržišnik-Bukić.
Na slunjskom srezu uhapšena su 53 lica. Pred Vojni sud upućeno je 26, od čega su trojica predviđena za smrtnu kaznu.
Po Zakonu o prekršajima na Slunju je kažnjeno 26 ljudi. Mada u svim tim brojkama ima i nepreciznosti, data je ipak jedna približna opća slika.
U raščišćavanju terena poslije akcije prilikom pronalaženja i hapšenja lica koja su se krila ubijeno je 9 osoba, dok za vrijeme akcije nije niko ranjen ni poginuo. Ne samo da je bilo više nego devet žrtava među pobunjenicima, već pukovnici tu očito ne ubrajaju jednog slučajno ubijenog člana, povjerenika Oblasnog narodnog odbora Banjaluke, objasnila je autorka u knjizi Cazinska buna.
Posebno brutalna kazna je bilo preseljavanja oko 100 porodica to jeste nekih 700 osoba na područje općine Srbac.
Mustafa Imamović u svojoj knjizi Historija Bošnjaka prenosi zapažanje Milovana Đilasa koji je naveo da cazinski muslimani nisu ni u ratu ni prije njega bili naklonjeni srpskoj monarhiji, a da ih je na bunu podstakla informacija da se kralj Petar II spustio padobranom negdje u blizini. Kako Imamović navodi to može značiti samo da je situacija bila tako očajna da se narod bio spreman prikloniti i “srpskom kralju” da bi se riješio “većeg zla” tj, komunizma.
Cazinska buna je bio očajnički pokušaj osiromašenih seljaka, vjerovatno zavedenih i raznom agitatorskom propagandom da poprave svoje stanje, ali organizacija nije imala šanse protiv tada već stabilizovanog represivnog režima u Jugoslaviji koji je posebno bio u strahu od moguće invazije.