U samom centru Bihaća, u kući koja je prije šest godina stradala u požaru, danas sama i bez osnovnih sredstava za život živi Ramiza Halilagić. Njena skromnost, tuga i godine borbe ostavile su traga na licu ove tihe Bišćanke, koja i dalje, uprkos teškim okolnostima, ne gubi dostojanstvo.
„Nemam ništa da jedem, samo su dvije stvari u frižideru, pogledaj slobodno“, kaže Ramiza kroz suze, dok stoji u trošnoj kući bez osnovnih uslova za život. Živi sama, bez stalnih primanja i u dugovima, sa računima koje ne može platiti.
„Prije šest godina mi je kuća izgorjela. Sreća, niko nije bio unutra, da jeste, ne bi se spasio. Od tada ništa nisam uspjela da popravim. Nemam sredstava, sinovi su također u teškoj situaciji, ne mogu ni sebi pomoći, a kamoli meni. Suprug mi je preminuo i ostala sam sama“, priča Ramiza.
Naša ekipa posjetila ju je i uz pomoć dobrih ljudi i donatora uručila joj jednokratnu pomoć. Iako nije navikla tražiti pomoć, nije krila zahvalnost.
„Hvala vam što ste došli. Hvala dobrim ljudima. Danas pojedem nešto, a sutra ne znam šta ću. Živim s jednim obrokom dnevno. Noću mi je najteže. Ne mogu spavati, budim se dva-tri puta. Misli me ubijaju. Nemam s kim progovoriti. Sama sam.“
Ramiza Halilagić simbol je tihe patnje mnogih starijih osoba koje su zaboravljene, prepuštene same sebi i svakodnevnoj borbi za preživljavanje. Njena priča je poziv na humanost – jer nekome je i malo zaista mnogo.