Od prvih urbanističkih planova do poslijeratne obnove, život Milana Smiljanića ispisan je u temeljima, ulicama i zgradama Bihaća. Kada bi se historija tog grada ispričala kroz njegove zgrade, mostove i kvartove, ime Milana Smiljanića bilo bi zapisano na svakoj stranici.
Diplomirani inženjer arhitekture, rođen u Bosanskom Petrovcu, a Bišćanin po životu i djelu, čitav svoj radni vijek posvetio je planiranju, izgradnji i razvoju grada na Uni.
“U Bihać sam došao s roditeljima 1946. godine i od tada neprekidno živim ovdje. Osjećam se kao Bišćanin i kao Bosanac”, kaže Smiljanić za Fenu, prisjećajući se vremena kada je njegov otac Ljubomir radio kao šef katastra u Bihaću.
Još kao gimnazijalac, ističe, znao je da će život posvetiti tehničkim naukama.
“U Gimnaziji sam bio jedan od najboljih matematičara i već tada sam odlučio da idem na arhitekturu”, prisjeća se Smiljanić.
Odluka se pokazala sudbonosnom, Bihać je u narednim decenijama rastao i mijenjao se, a Smiljanić je bio među onima koji su ga oblikovali.
Nakon što je diplomirao 1. aprila 1970. godine, samo deset dana kasnije počeo je raditi u organima uprave općine Bihać. Već godinu poslije, osnovan je Zavod za urbanizam općine Bihać, na čijem je čelu bio upravo on.
“Najvažniji posao koji smo tada radili bio je izrada urbanističkog plana Bihaća”, priča Smiljanić.
Plan je izrađen u saradnji s Urbanističkim institutom iz Hrvatske, a Smiljanić je kao arhitekta aktivno sudjelovao u svakom segmentu tog posla.
Upravo u tom periodu, sredinom 70-ih godina, Bihać je počeo dobivati konture savremenog grada.
“Tada sam dao i svoj prvi televizijski intervju, u kojem sam posebno naglasio važnost zaštite i očuvanja obala Une kroz gradsko područje”, kaže Smiljanić, koji i danas s ponosom ističe da je Una bila i ostala duša Bihaća.
Početkom osamdesetih godina učestvovao je u formiranju Samoupravne interesne zajednice za komunalne djelatnosti, gdje je bio sekretar. Tu počinje realizacija jednog od ključnih infrastrukturnih projekata, izgradnje magistralne kanalizacione mreže, koja je Bihać dovela među prve gradove u BiH s potpuno riješenim sistemom odvodnje otpadnih voda.
“Sjećam se da sam upravo ja otvorio prve radove na izgradnji te mreže. To su bile godine velikih infrastrukturnih iskoraka”, govori on.
Godine 1982. preuzima dužnost direktora građevinskog preduzeća “Izgradnja”, u vrijeme kada je ono bilo pred gašenjem.
“Niko u Bihaću nije htio preuzeti firmu. Ja sam razmišljao – gore ne može biti, može biti samo bolje”, prisjeća se Smiljanić.
Dodaje kako je uspio zajedno sa saradnicima “Izgradnju” podići iz pepela. Firma je tada imala više od 800 radnika i bila nosilac gotovo svih većih projekata u regiji: Dom zdravlja, mljekara, stambena naselja Zimice 1 i 2, robna kuća u Cazinu, farma goveda u Kalatima i brojni drugi objekti nosili su njegov potpis i potpis “Izgradnje”.
“Danas mi je žao što ‘Izgradnje’ više nema. Rat i još više poslijeratna vlast uništili su građevinarstvo u Bihaću. Danas nemaš firmu s dvadeset radnika, a mi smo nekad imali više od osam stotina”, kaže s gorčinom, ali i ponosom.
Nakon “Izgradnje” vratio se u općinske strukture, gdje je više puta obavljao dužnost direktora općinskog organa uprave za prostorno uređenje, građevinarstvo i zaštitu okoliša. Tokom rata ostao je u Bihaću, radio u podrumu općine, a jedno vrijeme bio i na ratnim položajima u rezervnoj jedinici 5. korpusa.
“Ono što me boli je što se ta jedinica više nikad ne spominje, iako je bilo poginulih i zarobljenih boraca”, dodaje Smiljanić.
Poslije rata bio je rukovodilac Odjeljenja za obnovu ratom oštećenih objekata.
“Bihać je tada bio među vodećim gradovima u BiH po obnovi stambenih objekata”, istaknuo je.
U narednim godinama radio je na izradi zakona o prostornom uređenju, komunalnim djelatnostima i upravljanju otpadom, te je učestvovao u radu USAID-ove radne grupe za zakon o prostornom uređenju BiH.
“Zanimljivo je i to da su me u dva navrata tražili da budem ministar prostornog uređenja. Odbio sam. Smatrao sam da mogu više doprinijeti Bihaću nego kantonu”, podvlači Smiljanić.
Danas, u penziji, Smiljanić s ponosom gleda na decenije koje je proveo u službi grada. Njegov profesionalni put iscrtava Bihać – grad koji je rastao zajedno s njim, kroz nacrte, temelje i vizije.
“Kad razmišljam, gotovo trećinu radnog vijeka bio sam na čelu općinskog organa za prostorno uređenje. To je skoro dvanaest godina mog života. I ne pamtim da je iko prije ili poslije mene toliko dugo bio na toj funkciji”, zaključio je Smiljanić na kraju.