Dok su njegovi vršnjaci tražili načine da napuste BiH, Emrah Beganović iz cazinskog naselja Liskovac odlučio je napraviti upravo suprotno – ostaviti Italiju i vratiti se kući.
Danas, u 27. godini, vlasnik je “Begove farme”, jedinstvene priče iz srca Krajine gdje se zemlja obrađuje, stoka uzgaja, a konji galopiraju kroz seoske pejzaže.
Njegova životna priča počinje kao i mnoge druge – napustio je dom još kao srednjoškolac, kada je iz trećeg razreda otišao sa ocem u Italiju. Nakon završene srednje škole, iako je razmišljao o nastavku obrazovanja, život ga je odveo u fabrike. Radio je u pogonu za preradu mesa, a potom i na luksuznim jahtama – montirao kuhinje, ograde, prozore… Sve je, kako kaže, savladao brzo i dobro.
Ali nešto mu je nedostajalo.
“Skontam ja da sam od sedamnaeste u Italiji, i počnem razmišljati da probam nešto svoje, da se vratim. Htio sam pokrenuti trgovinu, ali taman kad sam se vratio, nastala korona – zatvaranja, granice zaključane, i sve je propalo”, prisjeća se Emrah.
Kad već nije mogao iz zemlje, odlučio je da u njoj nešto napravi.
U početku se bavio održavanjem dvorišta i košenjem trave. Dobar posao, kaže, ali iscrpljujuć, potplaćen i slabo cijenjen. Paralelno je počeo razvijati ono što će kasnije postati “Begova farma” – uzgoj ovaca, prodaja za kurbane, obrađivanje zemlje… I onda je sve promijenio jedan konj.
“Uzeo sam ga samo za sebe, da jašem po imanju. Nije bilo nikakvog plana, samo ćejf. Ali kako su ljudi počeli pokazivati interes za jahanje, počeo sam iznajmljivati tog jednog konja. Ubrzo sam saznao da konj ne voli biti sam i kupio još jednog. I tako je krenulo.”
Danas Emrah ima pet konja – četiri kobile i jednog pastuha, sve bosansko-arapske rase, autohtone za ovaj kraj. S jahanjem se ne staje – klijenti dolaze iz Bihaća, Cazina, Velike Kladuše, ali i drugih mjesta USK-a. Poseban je interes, kaže, kod dijaspore – najčešće za djecu, ali i odrasli sve više žele doživjeti krajolike Krajine iz sedla.
Jedna tura jahanja traje između sat i po do dva, a obuhvata oko 15 kilometara terena – i sve to za 50 KM. Posao raste, konji su zdravi i dobro uhranjeni, a Emrah sanja i dalje – ovog puta o školi jahanja.
“Volio bih da imam neku formalnu obuku, kurs ili certifikat, da sve to dignem na viši nivo. Da mogu školu jahanja pokrenuti. Ali to ovdje kod nas nemam gdje završiti, a gdje ima – daleko je i preskupo.”
Nada se pomoći od države i planira inicijativu za formiranje zajedničkog kantonalnog udruženja uzgajivača i sportskih konjičkih klubova, jer, kako kaže, ulaganje u autohtone bosanske konje nije samo hobi – to je očuvanje tradicije i razvoj turizma.
Emrah je dokaz da povratak u Bosnu nije samo plan B za one kojima “nije uspjelo vani”. On je svoj san pronašao upravo ovdje – među konjima, zemljom i narodom koji ga sve više prepoznaje. A Begova farma iz Liskovca, čini se, tek je na početku svog galopa.