Arthur Ashe pogađa slice servis s nevjerovatnom preciznošću, lopta se sve više udaljava od terena.
Jimmy Connors, njegov znatno favorizirani protivnik i branilac naslova, uspijeva jedva dotaknuti lopticu i prebaciti je preko mreže.
Ali Ashe je već na pola terena, skače na kratku loptu i bez problema plasira volej za pobjedu i osvajanje naslova u Wimbledonu.
Podiže ruke nakratko, zatim se okreće prema svojoj loži sa stisnutom pesnicom, a potom pruža ruku Connorsu. To je bila pomalo ležerna reakcija na jedan od ključnih trenutaka u Asheovoj karijeri i jedan od najupečatljivijih trenutaka u historiji Wimbledona.
Ali ta reakcija savršeno oslikava Asheovu ličnost na terenu – smiren, hladnokrvan i sabran, čovjek koji gotovo nikada nije djelovao uznemireno.
Prošlo je pedeset godina otkako je Ashe šokirao Connorsa i pobijedio ga u četiri seta, postavši prvi – i do danas jedini – crni muškarac koji je osvojio Wimbledon u muškoj konkurenciji, a značaj njegovog postignuća iz 1975. godine samo raste sa svakim narednim izdanjem turnira.
U proteklih pola stoljeća, jedini drugi crni igrač koji je stigao do finala Wimbledona bio je MaliVai Washington, koji je 1996. izgubio od Holanđanina Richarda Krajiceka.
Kako bi obilježili 50. godišnjicu Asheovog historijskog uspjeha, organizatori Wimbledona planiraju niz događaja, uključujući poziv njegovoj porodici da budu gosti u Kraljevskoj loži na Centralnom terenu.
Biće postavljena i crvena telefonska govornica – ikonični simbol Londona – u redu za ulazak na Wimbledon, gdje će se puštati audio zapisi iz Asheove pobjede, dok stotine navijača svakodnevno čekaju priliku da uđu u kompleks.
— On je legenda. Legenda — rekao je Frances Tiafoe, trenutno 12. igrač svijeta i najviše rangirani crni teniser. — Totalna ikona na terenu i van njega. Sve što je predstavljao bilo je puno veće od njega samog.
— Nije se radilo samo o njemu. Uvijek je mislio na druge, djelovao je, nije samo pričao. On je pravi uzor, i definitivno dijelimo sličnu životnu priču.
Rođenje ikone
Rođen u julu 1943. u Richmondu, Virginija, Ashe je ušao u svijet tenisa kada je njegov otac, Arthur stariji, 1947. postao domar parka Brook Field – segregiranog igrališta s teniskim terenima.
Kako je razvijao svoje vještine, mogućnosti za napredak su bile ograničene zbog segregacije. Na primjer, često su ga odbijali iz omladinskog turnira u obližnjem Byrd Parku jer su tamošnji javni tereni bili “samo za bijelce”.
Ali Ashe je istrajao i dobio punu stipendiju za studije na UCLA. Godine 1963. postao je prvi crni Amerikanac koji je igrao za Davis Cup tim Sjedinjenih Američkih Država.
Dok se probijao na svjetskoj teniskoj sceni, Ashe je balansirao između političke neutralnosti kako bi umirio svoje bijele kolege i javnog osuđivanja rasizma kojem su bili izloženi crni sportisti.
Ali sve se promijenilo 1968. godine, kada su civilni lider Martin Luther King Jr. i političar Robert F. Kennedy ubijeni u razmaku od dva mjeseca.
Govoreći o Kingovom ubistvu, Ashe je rekao: „Kao crni Amerikanac, osjetio sam hitnu potrebu da nešto učinim, ali nisam znao šta.“
Ashe je tada počeo koristiti svoju platformu kao jedan od najboljih američkih tenisera da progovori. U jednom intervjuu 1968. rekao je: „Za crnca koji je u centru pažnje, to je stvarno obaveza – da učiniš nešto.“
U isto vrijeme, njegov uspon u svjetskom tenisu se nastavljao. Prvi Grand Slam osvojio je na US Openu 1968. godine, postavši prvi i jedini crni muškarac koji je osvojio taj turnir u singlu.
Usijedila je titula na Australian Openu 1970. godine, a zatim i nevjerovatni trijumf u Wimbledonu pet godina kasnije.
Naslijeđe koje traje
Nakon povlačenja iz profesionalnog tenisa, Ashe je nastavio da se zalaže za marginalizirane zajednice sve do svoje smrti 1993. godine. Pet godina ranije saznao je da je HIV pozitivan, a svoju dijagnozu AIDS-a javno je obznanio 1992. godine, obraćajući se Generalnoj skupštini UN-a na Svjetski dan borbe protiv AIDS-a.
— Ono što ne želim jeste da me se, kada sve bude gotovo… pamti samo kao velikog tenisera. Mislim da to nije doprinos društvu — rekao je Ashe u jednom dokumentarcu o svom životu.
Do danas, Asheovo naslijeđe daleko nadilazi teren, i nastavlja inspirisati novu generaciju sportista-aktivista – od kojih neki i ove godine igraju na Wimbledonu.
Godine 2020., nakon što je osvojio Humanitarnu nagradu “Arthur Ashe”, Frances Tiafoe – koji je ove godine ispao u drugom kolu Wimbledona – napisao je emotivno pismo pokojnom Asheu, nazivajući nagradu “velikom čašću i ogromnom odgovornošću”.
— Nisam imao mnogo dok sam odrastao — napisao je Tiafoe. — Moji roditelji su imigranti iz Sijera Leonea. Moj otac je radio kao domar u teniskom centru u Marylandu, i imao sam sreću da budem okružen tenisom od malih nogu, iako nisam imao novac ni prilike koje su druga djeca imala.
— Ništa od toga me nije spriječilo da sanjam velike snove. Svakog dana sam davao sve od sebe s osmijehom na licu.
(Vijesti.ba)