Zimsko računanje vremena je prirodnije za našu planetu Zemlju, budući da prirodni procesi se ravnaju po njemu, što potvrđuje i činjenicu da je Sunce u zenitu tada tačno u podne – onako kako bi i trebalo biti. S druge strane, ljetno računanje vremena, s kojim dobijamo sat više svjetlosti, ima ekonomske prednosti u vidu uštede električne energije i često najviše ide u korist turizma.
Svjestan činjenice da treba poštovati prirodu i njene procese, skloniji sam zimskom računanju vremena, a svoj stav ću dodatno potkrijepiti kratkim primjerom. Istini za volju, ovo može biti mač s dvosjeklom oštricom s obzirom na ljudske potrebe, ali i izmjenjeni stil života.
Ukoliko počinjemo s poslom u 07:00, a krenemo u 06:00 od kuće, prvi put kada sunce izlazi tačno u 07:00 po zimskom računanju vremena u Sarajevu je 01. decembra, a zadnji put 03. februara. To znači da bismo po mrklom mraku, računajući da ćemo tačno u 07:00 stići do posla, išli punih 65 dana.
Problem nastaje u ljetnom računanju vremena, iako dobijamo onaj sat više dnevne svjetlosti na kraju dana. Kada bismo se po njemu ravnali, Sunce bi tačno u 07:00 izlazilo 15. oktobra, a zadnji put 14. marta. Tada bi Sunce izlazilo najkasnije u 08:21 oko 04. januara, a mi bismo na posao po mraku išli čak 151 dan, odnosno tek malo manje od pola godine!
Sad dolazimo do nove smetnje.
Obično ljeti za vrijeme izraženih vrućina spominjemo svi kako treba izbjegavati najtopliji dio dana, odnosno od 10 do 17 sati.
U slučaju da imamo prirodno računanje vremena, dan bi se značajnije skratio i uzimajući u obzir da bi Sunce, primjera radi, već krajem prve sedmice jula zalazilo prije 19:30, a izlazilo oko 04 ujutro (najranije svitanje bi bilo u 04:03), onda bismo govorili da se izbjegava najtopliji dio dana već od 09 do 15 sati, kada bi nastupio vrhunac vreline tog dana, što na prvu itekako može stvoriti konfuziju, budući da smo navikli da nam je najtoplije negdje oko 17 sati.