Informacija o novom projektu Mela Gibsona još je malo, ali već izaziva burne reakcije. Neki se pitaju – šta se uopšte ima još ispričati nakon što je Krist stradao na križu i uskrsnuo, kao što je prikazano u završnici Gibsonovog filma iz 2004? Je li prostor između smrti i uskrsnuća uopšte dovoljan za čvrstu filmsku priču?
Drugi negoduju zbog povratka Jima Caviezela u ulogu Isusa – kažu da je prestar, da nije odgovarajuće rase, a u današnjem Hollywoodu to izaziva otpore. A tu je, naravno, i sam Gibson – amnestiran, ali i dalje kontroverzan.
No postavimo pravo pitanje: ima li Mel u sebi još jedan veliki film? Ili je ovaj projekat – igra riječi neizbježna – posljednji čavao u njegovom filmskom križu?
Zapravo, tema filma pruža prostor za mnogo više no što se čini. Prvi film je prikazao stradanje, ali drugi bi mogao istražiti trenutke između Velikog petka i Uskrsa – vrijeme tišine, tuge i iščekivanja koje Sveto pismo dodiruje tek u pasusima, ali koje otvara ogroman idejni prostor. Gibson je najavio prikaz svega od “pada anđela do smrti posljednjeg apostola”.
Postoji nagoveštaj da ćemo gledati unutrašnje borbe Pilata, Kajfe, Jude, spletke u Herodovoj palači (koju bi mogao “glumiti” Lovrijenac), ali i psihološke portrete apostola u danima zbunjenosti i nade. Osim zemaljskog, tu je i mistični silazak Krista u Had – prostor mrtvih ili, po Gibsonu, pakao i susret s palim anđelima. Teološki kontroverzno, ali filmski uzbudljivo.
Spominjanje Ivana, posljednjeg apostola i autora Apokalipse, sugerira da bi se film mogao širiti i izvan centralna tri dana, čak uključiti vizije kraja svijeta – što otvara prostor za filmski spektakl sa snažnom filozofskom pozadinom.
Što se Caviezela tiče – njegova dob i rasa u ovom kontekstu su sporedne. Njegov prikaz Krista bio je snažan i uvjerljiv, a suština ove priče ionako nije u fizionomiji, već u duhovnosti.
A Gibson? Iza njega su Braveheart, Apocalypto, i Pasija. Reditelj s manama, ali i s jasnom vizijom. Njegova opsesija ovom temom možda je upravo ono što filmu treba – strast koja se rijetko viđa u današnjoj filmskoj industriji.
Ne moramo biti vjernici da nas ovakav film zaintrigira. Dovoljno je da osjetimo manjak dubine i autentične strasti u savremenom filmu. Ako Mel Gibson zaista pokušava ispričati priču o vjeri, iskušenju, tišini i spasenju – zaslužuje da ga gledamo, čak i ako ne vjerujemo. Zbog hrabrosti, zbog ideje. Ili makar zbog strasti.
(Vijesti.ba)