Nažalost ne radi se o tome da li su Beograđani spremni da vide košarkaške bravure, da uživaju u potezima jednog od najboljih igrača današnjice sa ovih prostora. Da je samo do košarke pitanja ne bi bilo. Ljubitelji košarke bi jedva čekali jednog takvog igrača.
S obzirom na to da je društvo ovdje i dalje nekoliko decenija unazađeno, radi se o međunacionalnom problemu. Da li jedan igrač iz Bosne i Hercegovine, reprezentativac koji ponosno ističe na svakom koraku odakle je, pri tom tolike magnitude može da zaigra u Partizanu? Ili Crvenoj zvezdi?
Posljednje dvije posjete Džanana Muse Partizanu protekle su uz ružne povike sa tribina: „Džanane Turčine, napu*i se kur*ine!“
Takvi povici su stizali iako Musa na svakom koraku također veoma lijepo govori o navijačima oba beogradska rivala. Baš je i pred posljednju utakmicu Reala i Partizana poručio da prati Partizan, da ima puno vjere u trenera Željka Obradovića i da su navijači Partizana među najboljima u Euroligi, piše Sport Klub.
Zašto je toliki problem da igrač iz BiH ili Hrvatske dođe u Partizan ili Crvenu zvezdu?
Veoma često igrači sa prostora bivše Jugoslavije vole da „koketiraju“ sa beogradskim rivalima. Hvale atmosferu, govore kako prate rezultate tih timova, u neku ruku uslijed nedostatka velikih ekipa iz svojih zemalja beogradske vječite smatraju donekle svojima. O Partizanu su mnogi lijepo govorili. Prije Muse je uvijek crno bijele posebno pominjao Mario Hezonja, Džedi Osman, Jusuf Nurkić…
I da se dogodi transfer nekoga od igrača sa imenom takve magnitude kao što su ovi navedeni, šta se dešava kada do tog igrača, a prije ili kasnije će doći, stigne pitanje recimo Srebrenice? Ili domovinskog rata? To su pitanja koja su daleko od riješenih na širem društvenom aspektu na području bivše Jugoslavije. Političke i društvene elite ni malo ne doprinose rješavanju tih problema i zbližavanju naroda, pa kako onda očekivati da bude normalno da jedan Bošnjak ili Hrvat zaigra u srpskom klubu?
Biće onih kojima bi Musa smetao u crno bijelom dresu. I u Srbiji bi bilo takvih i u Bosni i Hercegovini. Alen Omić se susreo sa problemima kada je igrao za Crvenu zvezdu, a ispostavio se zapravo kao dobar potez kad je doveden 2018.
Ali zašto? Ako elite svađaju tri naroda koji zaista bliže i sličnije sebi na ovom svijetu nemaju, zašto bi se ljudi svađali? Zašto bi košarka zbog toga patila?
Pričalo se o Hezonji u Partizanu. Nije bilo ni blizu realizacije, a svakome može da bude jasno šta je bio ozbiljan kamen spoticanja. Dajte u ime košarke, sporta, ma i u ime razuma da neko poput Muse konačno zaigra za beogradsku publiku!
Da jednog dana to bude potpuno normalno i da pasoš, vjera, nacionalna pripadnost, stavovi po nekim pitanjima ne budu presudni za angažman nekog igrača.
Ne bi Musa bio prvi bosanskohercegovački košarkaš u crno bijelom. Prije njega su tu bili i Adin Vrabac i Amar Gegić i njihovo igranje u Beogradu nije bilo problem za navijače ni u Srbiji ni u BiH. Zato i može da se očekuje da Musin potpis ne bude dočekan odmah negativno, mada se radi o mnogo krupnijem, težem imenu koje bi moglo da podigne dosta prašine.
U Ciboni su na primjer igrali Srbi. Marko Jagodić Kuridža je prvi srpski košarkaš koji je nastupio za „vukove“ poslije rata, a nedavno je tamo bio Aleksandar Aranitović. U Megi je igralo nekoliko Hrvata poput Ivice Zubca, Karla Matkovića i sada Andrije Jelavića.
(Vijesti.ba)