Rijetki su događaji koji ljude u Rami ispune osjećajem radosti i sreće, a povratak sedmočlane porodice na ognjište rodne kuće nikog ovih dana ne ostavlja ravnodušnim.
Ispunio je Darko Ćališ želju svog pokojnog oca, ali i svoju, te se s porodicom vratio rodnoj kući u Prozor/Ramu, a takva životna priča zaslužuje da za nju čuju svi.
U veselom porodičnom Ćališi su se iz Kostrene pored Rijeke vratili prije nekoliko sedmica, piše “rama-prozor-info”.
“Mnogi su razlozi za povratak bili: Zbog troškova života, posebno stanarine koja se neprestano povećavala, teško je bilo sve finansijski izdržati. Ništa nas nije vezalo gore, ovdje imamo slobodu, a i porodična kuća ne traži stanarinu. No, bez obzira na troškove stanovanja, želja nam je uvijek bila vratiti se domu. Nikad nismo zamišljali trajno ostati gore”, ispričala je za portal “rama-prozor.info” supruga Anđa.
Život proveden u Republici Hrvatskoj bio je obilježen svakodnevnom nostalgijom i željom za povratkom. Više od 14 godina iščekivali su odlazak u rodni kraj za Božić ili neku drugu prigodu i njemu se radovali.
“Iz Rame smo otišli 2013. godine u Kostrenu kod Rijeke, a prije toga sam radio kao konobar u Dubrovniku. U Rijeci sam radio adaptaciju stanova, usavršio posao pa i samostalno otvorio djelatnost. Uvijek smo s nestrpljenjem čekali kad će godišnji, kad će Božić da dođemo. Na kraju smo svi čekali kad će supruga Anđa reći idemo kući”, kroz šalu će Darko.
Tome je naravno prethodio razgovor i priprema terena za povratak, razgovor o mogućem zapošljavanju u Prozor/Rami. Darko je već dogovorio posao kod jednog lokalnog preduzetnika pa je od 1.7. započeo s radom. Sve se posložilo i sjelo na svoje mjesto. Porodica je ovo s petoro djece, a školaraca je četvoro.
Višegodišnjim boravkom u Kostreni i aktivnostima u župi stekli su mnoge prijatelje, poznanike, a redovan odlazak na misu i pomaganje župniku u raznovrsnim poslovima ostavili su neizbrisiv trag u župi toliko da su od župnika i župljana dobili dar za uspomenu i zahvalnost za sve; a posebno što su svojim životnim primjerom bili uzor svima. Zbog dobrih i dragih ljudi u Kostreni povratak im je bio težak, a mnogi su zbog odlaska i plakali.
Anđa navodi rečenicu župnika: “Ništa više neće biti isto”. O dočeku u Ramu veli Darko: “Doček u Rami bio je opet sa suzama, ali suzama radosnicama jer se vraćamo. Oduševljeni su svi i sretni, srce je nekako puno”.
Najsretnija je baka Ana koja kaže “Srce puno, puna kuća”. Nisu izostali ni planovi za dalje u Rami, pa Darko kaže:
“Planovi za dalje su napredovati, raditi; vratio sam se i ne mislim ljudi evo me, ja sam tu, Bože pomozi, pašće s neba, nego spreman sam raditi. Ovdje će lakše biti jer stanarinu ne moram plaćati, a životni troškovi su puno manji. Ipak smo ovdje među svojima”.
Imaju i poruku za sve one koji se misle vratiti:
“Kod kuće je najljepše. Treba čvrsto odlučiti, odvagnuti, presjeći i to je to. Ne treba se bojati povratka. Ko hoće raditi, naći će sebi nešto; otvoriti neki OPG, dodatno se može i ovdje zaraditi. Samo trebaju radišne ruke, volja i sklad u porodici”.
Darkove spretne ruke olakšaće vam i pomoći oko cijelog uređenja kuće; uz ovakvog majstora adaptacija i uređenje prostora za življenje nije više problem stoga budite slobodni potražiti njegovu pomoć.
U toku su prijave i rješavanje papirologije oko prijave, a s upisom djece u školu neće nikad zakasniti. Svaka ramska škola s radošću će ih dočekati i upisati.