Sutra ćemo na vječni počinak ispratiti dragog prof. dr. Emira Solakovića, čovjeka čiji odlazak ostavlja prazninu koja se ne može izmjeriti, niti ispuniti.
Nije bio samo ugledni sarajevski hirurg čije su ruke vraćale život; nije bio samo profesor koji je nesebično prenosio znanje budućim generacijama; nije bio samo doktor čija je dijagnoza bila utjeha. On je bio, iznad svega, insan – čovjek u najplemenitijem smislu te riječi. Prepoznavali su ga svi po vedrom licu koje je zračilo optimizmom, po osmijehu koji je razbijao strah, po toplim riječima koje su liječile i dušu, i po utjesi koja je dolazila kao mehlem na ranu.
Na ahiret je preselio 29. juna, a gradsko groblje Lav bit će mjesto gdje ćemo moći doći, ne samo da ispratimo njegovo tijelo, već da se prisjetimo njegove duše. Mjesto gdje ćemo moći proučiti fatihu, ili jednostavno u tišini stajati i na bilo koji drugi način, iz dubine srca, još jednom mu reći “Hvala”.
Ovo je zaista veliki, nemjerljiv gubitak za medicinsku struku, jer prof. dr. Solaković nije samo operirao i liječio tijela; on je liječio i duše, unoseći nadu tamo gdje se činilo da je više nema, tamo gdje je mrak bolesti prijetio da proguta sve.
Posebno teško je njegovim sinovima Sidu i Sandiju, snahi Nini. Kako pronaći riječi utjehe za njihovu bol? Neutješna su njegova unučad Nela-Mia, Ajdin, Soren i Sea, koji su ostali bez dede čija je prisutnost bila izvor snage, mudrosti i bezuvjetne ljubavi.
Njihov svijet, koji je on ispunjavao smijehom i nježnošću, sada je tiši i prazniji. Mnogobrojna porodica, prijatelji, ali i hiljade pacijenata širom regiona, s nevjericom i dubokom tugom primili su vijest o njegovom odlasku.
Teško je pisati o gromadi od čovjeka kakav je bio Solaković. I koliko god birali riječi, koliko god se trudili pronaći one prave, one ne mogu dovoljno kazati. Ne mogu ni najmanje izraziti, ni opisati onu silnu zahvalnost prema doktoru koji je doslovno živio za život. On nije radio svoj posao, on je živio svoj poziv, posvećujući svaki atom svoga bića spašavanju i poboljšanju ljudskih života.
Dok pišem ovaj tekst, pokušavam da ne privatizujem medijski prostor, ali osjećam da to dugujem. Dugujem to prema velikom čovjeku kakav je bio prof. dr. Solaković. Njegov utjecaj na moju porodicu, a posebno na moju majku, je neizbrisiv. Usljed strašnih srčanih problema s kojima se jedva nosila, nakon operacija i bezbrojnih pretraga koje su joj oduzimale nadu, dolazak u kliniku dr. Solakovića za moju majku bio je početak novog života. Bio je to glas razuma i nade u moru neizvjesnosti.
Ono po čemu je bio prepoznatljiv, ono što ga je izdvajalo od svih, bio je njegov govor. Svaka pažljivo birana riječ kada se obraćao pacijentu. On nije koristio medicinski žargon koji bi zbunjivao. Znao je šta bi željeli čuti, govorio je jezikom kojim su ga svi razumjeli. Govorio je i radio srcem, a to se osjetilo u svakoj rečenici.
Sjećam se njegovih riječi mojoj majci, kao da ih je izgovorio jučer. Te riječi su bile više od savjeta, bile su terapija za dušu: „Ma, pusti se tih priča da moraš samo sjediti. Ima u tebi, majko, još života. Slobodno ti, ali polako, nemoj sad baš pretjerivati, prebiri po cvijetnjaku, malo baštice pored kuće si napravi… i polako. Al’ nemoj sad navaliti pa reći: „Ih, rekao je meni doktor da smijem raditi!“. Smiješ, ali polako. Daj tom srcu još snage, neka osjeti da te ne smije izdati.“
Moja majka ga je slušala pažljivo, kao malo dijete koje upija svaku riječ mudrog starješine. Imam osjećaj da ni trepnula nije, da nije propustila ni jedan jedini slog. Onako krhka, izmučena od svega što je prošla, na te njegove riječi, jednostavno je zaplakala. Suze olakšanja i nade. Zagrlila ga je, rukom ga tapkala po ramenu, i samo ponavljala kroz jecaje: „Hvala vam, hvala vam…“. Slomio ga je emocijama. Vidio sam. I on je bio samo čovjek, dirnut iskrenom zahvalnošću.
Izlazeći iz ordinacije, nije željela u lift. Osjetila je neku neobjašnjivu snagu, snagu koju joj je on ulio, pa će sama pred njim reći: „Ma, pustite me polako niz stepenice. Polako ću ja. Mogu ja to doktore, jel?“. Njegovo jednostavno, ali moćno: „Možeš majko, možeš još dugo“, dade joj krila. Krenula je. I sišla je polako, s osmijehom na licu i novom snagom u koracima.
Vidjeli su se opet, pa opet… I svaki put iznova, bila je to ista priča. Samo je čekala njegovu terapiju, za nju, njeno srce najbolju – onu koja je došla direktno iz doktorovog srca. I svaki put bi nasmijana izašla, sa svjetlucavom nadom u očima. S toliko tuge je primila vijest da je prof. dr. Solaković preselio, da skoro pa i sat riječ nije progovorila. Samo je dovila, veli, za rahmet njegovoj lijepoj duši.
Takav je bio naš doktor Solaković. Doktor koji je volio život i radio za život svakog pacijenta. Insan. Ne postoje riječi koje mogu dovoljno izraziti koliko je značio pacijentima u trenucima kada su bili slomljeni od bolova, potpuno ranjivi, prepušteni milosti sudbine. On je bio svjetlost u njihovom mraku, sidro u njihovoj oluji. Njegov odlazak neka nas podsjeti na krhkost života, ali i na snagu ljudskosti, nade koju je on nesebično širio.
Neka mu je vječni rahmet. Neka mu je duša smirena, jer je svoj zemaljski život posvetio drugima, ostavljajući iza sebe neizbrisiv trag dobrote i ljudskosti. Njegovo nasljeđe će živjeti kroz živote koje je spasio i srca koja je dotaknuo.