Međutim, u kliničkoj praksi sve više pedijatara i dječijih psihijatara upozorava da tišina djeteta, mirno ponašanje i “neproblematičnost” nisu nužno pokazatelji zdravlja. Naprotiv, emocionalna šutnja može biti rani simptom anksioznosti, depresivnosti ili čak internaliziranog stresa, posebno kod djece predškolskog i ranog školskog uzrasta.
Kad nema problema — možda ih je tad najviše.
Prema studiji objavljenoj u Journal of Child Psychology and Psychiatry (2022), čak 22% djece između 5 i 11 godina pokazuje znakove internaliziranih emocionalnih poteškoća koje često ostaju neprepoznate jer ih ne prate “vidljivi” problemi u ponašanju. Takva djeca su često tiha, povučena, poslušna i upravo zbog toga ne ulaze u radare školskih psihologa ni doktora.
“Mnogi roditelji i odgojitelji djetetovu šutnju tumače kao znak zrelosti ili dobrog odgoja. Međutim, dijete koje ne izražava frustraciju, ne traži podršku i stalno se povlači može biti dijete koje emocionalno pati”, upozorava prof. dr. Daniel Pine, vodeći dječiji psihijatar iz Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje (NIMH) u Sjedinjenim Američkim Državama.
Pedijatri sve češće ukazuju na potrebu sistematskog praćenja emocionalnog razvoja kroz uvođenje kratkih psiholoških procjena u redovne sistematske preglede. U nekim zemljama EU već se koriste alati poput Strengths and Difficulties Questionnaire (SDQ) kako bi se identificirale rane teškoće u emocionalnoj regulaciji i socijalnoj povezanosti djeteta.
Uloga roditelja u ovom procesu je ključna, ali često nesvjesna. Prema istraživanju Univerziteta u Oslu (2021), roditelji djece s internaliziranim simptomima često prijavljuju kako “nema problema” upravo zato što djeca ne iskazuju agresivnost ni poremećaje u ponašanju, dok se anksioznost i emocionalna bol odvijaju tiho, ispod površine.
“Mentalno zdravlje nije nešto što posmatramo tek kad se pojave ozbiljne poteškoće. To je kontinuitet koji počinje od prve godine života i oblikuje se svakodnevnim interakcijama, podrškom i razumijevanjem koje dijete prima”, ističe dr. Elena Garralda, profesorica dječije psihijatrije na King’s College London.
Upravo zato, moderna pedijatrija danas više ne posmatra zdravlje kao odsustvo bolesti, već kao dinamićno stanje u kojem emocionalna dobrobit ima jednaku težinu kao i fiziološki parametri.
Uvođenje empatije u kliničku praksu, kao i osnaživanje roditelja da prepoznaju tihe signale nelagode, najvažniji su koraci prema cjelovitom pristupu djetetu.
(Vijesti.ba)