Nicola Pietrangeli, jedan od najvećih evropskih tenisera prije profesionalne ere i dvostruki šampion Roland Garrosa, preminuo je u 92. godini, potvrdila je Italijanska teniska federacija.
Uzrok smrti nije objavljen, no poznato je da je posljednjih mjeseci imao ozbiljne zdravstvene probleme nakon preloma kuka krajem 2024. godine.
Pietrangeli je bio simbol jednog drugog, romantičnijeg doba tenisa – vremena kada su strast, šarm i talenat nerijetko nadmašivali disciplinu i plan treninga. Njegova karijera bila je isprepletena nevjerovatnim pričama, poput one iz finala Roland Garrosa 1960. godine, kada je protiv Čileanca Luisa Ayale igrao dok su mu stopala krvarila. U pauzi je skinuo tenisice, a čarape su mu bile crvene od krvi. Uslijedili su sati igranja „na živom mesu“, a ipak je osvojio naslov, krećući se, kako su pisali tadašnji novinari, „kao matador“.
Pietrangeli je osvojio dvije titule u singlu na Roland Garrosu (1959, 1960), jednu u dublu i jednu u mješovitom dublu, a ukupno 48 karijernih trofeja. Bio je i polufinalista Wimbledona te dvostruki prvak Rome Mastersa. No, najveću slavu stekao je u Davis Cupu, gdje je ostvario rekordnih 164 meča i 120 pobjeda – brojke koje niko još nije dostigao.
Bio je i kapiten reprezentacije koja je 1976. godine osvojila Davis Cup u finalu protiv Čilea pod diktaturom Augusta Pinocheta, u jednom od najkontroverznijih mečeva u historiji tenisa. Iako je kasnije smijenjen nakon sukoba s tadašnjom zvijezdom Adrianom Panattom, njegov status ikone ostao je neupitan. Godine 1986. primljen je u Međunarodnu tenisku kuću slavnih, a rimski stadion Pietrangeli nosi njegovo ime od 2006.
Rođen u Tunisu 1933. godine, u porodici italijanskog porijekla, mladost mu je obilježila ratna trauma, izbjeglištvo i internacija njegovog oca. Tenis je počeo igrati na improviziranom terenu unutar logora. Tek kasnije, u Rimu, počeo je ozbiljno trenirati, iako je do 19. godine bio talentovaniji za fudbal nego za tenis.
Privatni život Pietrangeli je živio jednako intenzivno kao i profesionalni – bio je dio evropskog jet-seta 60-ih, družio se s filmskim zvijezdama poput Marcella Mastroiannija, Brigitte Bardot i Claudie Cardinale, a brak i kasnije veze opisivao je s iskrenošću koja ga je pratila cijelog života: „Volio sam ih sve, a sve su me ostavile. Valjda sam to zaslužio.“
Do posljednjih godina ostao je glasna i često duhovita figura italijanskog sporta, sklon britkim komentarima i nostalgičnom osvrtanju na vrijeme u kojem je tenis bio, kako je volio reći, „čista ljubav, a ne posao“.
„Nikad nisam igrao zbog novca“, govorio je. „Igrao sam jer sam volio tenis. I jer sam vraški dobro izgledao dok sam to radio.“
(Vijesti.ba)