Objava koja je nakon smrti Ratka Mladića osvanula na Facebook stranici Eparhije bihaćko-petrovačke izaziva ozbiljna pitanja o odnosu prema pravosnažno utvrđenim činjenicama o genocidu i ratnim zločinima počinjenim tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Pod naslovom „Episkop Sergije: Lešinari nad odrom generala Mladića“, objavljen je tekst u kojem se pravosnažno osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić prikazuje prvenstveno kao čovjek obilježen „tamnicom, starošću, bolešću i ličnom tragedijom“, dok se oni koji podsjećaju na njegove zločine nazivaju „lešinarima“ i „zlonamjernicima“.
Takva retorika posebno je problematična jer Ratko Mladić nije osoba o čijoj ratnoj ulozi tek treba da „sudi historija“.
Sud je već presudio. I to pravosnažno.
Ratko Mladić, nekadašnji komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, osuđen je na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Pravosnažnom presudom potvrđena je njegova odgovornost, između ostalog, za genocid nad Bošnjacima Srebrenice, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije i prisilno premještanje, kao i za terorisanje stanovništva Sarajeva snajperskim i artiljerijskim napadima.
Uprkos tome, u tekstu episkopa Sergija navodi se:
„Bog će suditi svakome, istorija tek ponekom. Ostavimo vremenu da prosudi…“
Ali u slučaju Ratka Mladića ne radi se o nečemu što je ostavljeno vremenu, političkim interpretacijama ili različitim verzijama historije. Njegova krivična odgovornost utvrđena je pred međunarodnim sudom nakon višegodišnjeg postupka, a presuda je potvrđena u žalbenom postupku.
Još kontroverzniji dio objave dolazi kroz pokušaj relativizacije rata riječima da se „stiče utisak da je jedino Ratko Mladić imao oružje, dok su drugi, umjesto pušaka, nosili bukete cvijeća“.
Takva formulacija potpuno promašuje suštinu.
Niko Ratka Mladića nije osudio zato što je „imao oružje“, niti zato što je bio pripadnik jedne vojske. Osuđen je zbog konkretnih zločina utvrđenih sudskim presudama – uključujući genocid, ubistva, istrebljenje, progone, deportacije, terorisanje civila i uzimanje pripadnika UN-a za taoce.
Posebno težak utisak ostavlja činjenica da tekst dolazi sa stranice jedne vjerske institucije.
Vjerske zajednice imaju pravo pozivati na molitvu za preminulog i govoriti protiv mržnje prema mrtvima. Međutim, nešto sasvim drugo predstavlja tekst u kojem se, uz pozivanje na vjeru i Boga, gotovo potpuno brišu žrtve čovjeka čija je odgovornost za najteža međunarodna krivična djela pravosnažno dokazana, dok se oni koji ga nazivaju ratnim zločincem predstavljaju kao ljudi koji „pljuju mrtvog čovjeka“.
Još je poraznije što se u cijelom obraćanju mnogo prostora daje patnji i „ličnoj tragediji“ Ratka Mladića, dok gotovo da nema riječi o hiljadama ubijenih ljudi i porodicama koje više od tri decenije žive s posljedicama zločina za koje je Mladić osuđen.
Ratko Mladić preminuo je 27. augusta 2026. godine u 84. godini života dok je služio kaznu doživotnog zatvora u okviru sistema UN-a u Hagu. Njegovom smrću, međutim, nisu umrle ni činjenice ni sudske presude.
Može se raspravljati o tome kako se odnositi prema smrti bilo kojeg čovjeka. Može se pozivati na dostojanstvo, vjeru, oprost i izbjegavanje likovanja.
Ali ne može se pod plaštom pijeteta prema mrtvome izbrisati ono zbog čega je taj čovjek završio ostatak života iza rešetaka.
Ratko Mladić nije postao manje odgovoran za genocid zato što je umro. Presuda nije nestala njegovom smrću, a žrtve ne mogu postati fusnota kako bi se od osuđenog ratnog zločinca pravila žrtva.
Upravo zato ovakva objava Eparhije bihaćko-petrovačke nije samo pitanje ukusa ili različitog političkog pogleda na prošlost. Ona otvara mnogo ozbiljnije pitanje: gdje završava molitva za mrtvog čovjeka, a gdje počinju relativizacija zločina i glorifikacija pravosnažno osuđenog ratnog zločinca?