„Imate pouku u dvjema vojskama koje su se sukobile, jednoj koja se borila na Allahovom putu i drugoj kojoj se činilo da pred sobom ima dvostruko jačeg protivnika. A Allah Svojom pomoći čini moćnim onoga koga On hoće. To je, zaista, pouka za one koji imaju vid.“
Ovim riječima započinje ratno svjedočenje koje se posljednjih dana dijeli na društvenim mrežama, a koje opisuje jedan od dramatičnih trenutaka odbrane bihaćkog kraja tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Dan kada je selo ostalo gotovo nezaštićeno
Prema navodima iz svjedočenja, riječ je o 15. februaru, danu kada je dio boraca otišao na dženazu saborcu koji je nekoliko dana ranije podlegao ranama. Preostali su bili iscrpljeni višednevnim borbama, a činilo se da će dan proteći bez većih dešavanja. Snijeg je prestao padati, ali je hladnoća bila oštra i prodorna.
U toj tišini stigla je uzbuna – neprijateljske snage probile su liniju i kretale se prema selu, s ciljem da zauzmu strateški važan objekt, hidrocentralu. Između sela i nadiruće kolone, kako se navodi, nalazilo se svega dvanaest boraca.
Odluka bez povlačenja
Bez mnogo vijećanja odlučeno je da im se izađe u susret. Pred njima su bile otvorene njive, živice kao jedini zaklon i brojčano nadmoćan neprijatelj. U trenutku kada su ih uočili, borci su krenuli naprijed. Iznenadni i odlučan odgovor zbunio je napadače, koji su se u prvi mah povukli.
Uslijedila je višesatna borba, razmjena vatre i granatiranje. Navodi se da je mitraljez neprestano radio, dok su se borci pokušavali rasporediti i spriječiti prodor s boka. U jednom trenutku, autor svjedočenja opisuje i susret oči u oči s neprijateljskim vojnikom, na svega nekoliko desetina metara udaljenosti, nakon čega su obojica nastavila dalje bez ispaljenog metka.
Preokret na terenu
Ubrzo su, prema opisu, stigla i pojačanja iz drugih jedinica, dok je artiljerijska podrška pogodila kolone koje su se pokušavale povući. Neprijateljske formacije su se rasule, a selo je ostalo neosvojeno.
„Ne može osam ljudi, podržanih jednim mitraljezom, zaustaviti bataljon. Ali tog dana upravo se to desilo“, navodi se u svjedočenju, uz uvjerenje da je presudnu ulogu imala odlučnost da se ne odstupi.
Večer nakon borbe
Borci su se, kako se opisuje, u selo vratili pred akšam, iscrpljeni ali živi. Komandant im je čestitao, a kasnije se saznalo da su napadačke snage tog dana bile daleko brojnije nego što se u prvom trenutku činilo.
Sjećanja kao dio kolektivne memorije
Ratne priče poput ove danas imaju dvostruku vrijednost – kao svjedočanstvo o teškim danima odbrane i kao podsjetnik na cijenu slobode. Bilo da je riječ o ličnom zapisu ili kolektivnom sjećanju boraca s tog područja, poruka ostaje ista: odlučnost, zajedništvo i vjera bili su ključni u trenucima kada je sve izgledalo izgubljeno.
„Allah Svojom pomoći čini moćnim onoga koga On hoće“, zaključuje se u svjedočenju koje i danas, godinama kasnije, izaziva snažne reakcije među onima koji ga pročitaju.