Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, Šemso Džaferagić se vratio u svoje rodno selo Biljane. Međutim, njegov povratak nije bio kao kod većine – njega su u Biljanima dočekali samo nišani. Na šehidskom mezarju u haremu Biljanske džamije, ukopani su svi članovi njegove porodice.
Šemso je jedan od preživjelih i ključnih svjedoka Tužilaštva BiH u predmetima za ratne zločine počinjene u Ključu. Desetog jula 1992. godine, uhapšen je u selu Biljani i zatočen u lokalnoj školi zajedno s ostalim muškarcima. Dok je bio zatočen, njegova petomjesečna kćerkica, četverogodišnji sin, supruga, otac, brat, sestra i sestrična – svi su ubijeni.
“Znate, sama činjenica da moram proučiti sedam Fatiha je vrlo teška. Ne može to čovjek opisati,” kaže Šemso, čija svaka riječ nosi težinu neizmjerne boli.
Danas, više od tri decenije kasnije, bol nije nestala. Svaki dan provedeni u Biljanima podsjeća ga na ono što je izgubio, i na mjesto koje je nekada bilo dom, a sada je sveto tlo ispunjeno sjećanjem.
“Jedne prilike naš efendija Dursum je rekao na hutbi: ‘Meni je teško ovdje raditi’. Te riječi nikada ne izlaze iz moje glave. Jer zaista – teško je ovdje živjeti kada vas sve podsjeća na prošlost. Izađete iz džamije i pred vama su nišani. Kad učite Fatihu, borite se sa samim sobom. To je neopisivo.”
Biljani, nekada mirno i pitomo krajiško selo, zauvijek će nositi rane zločina iz ljeta 1992. godine. A Šemso Džaferagić, čovjek kojem je uzeta cijela porodica, ostaje živi svjedok te boli – svjedok kojeg se ne smije zaboraviti.