Djeca i roditelji nerijetko različito razmišljaju, ali neizmjerna obostrana ljubav obično briše sve prepreke. Međutim, ispostavilo se da nije uvijek tako, te da nekada težina izgovorenih riječi sruši i najčvršće mostove za koje je potrebno puno vremena, snage i volje da se ponovo izgrade.
Bosanka Senija iz sela Kostjerevo kod Zvornika doživjela je tešku sudbinu, a iako ponosita, priznaje da joj dušu razdire loš odnos sa djecom.
I kad umrem neću se odmoriti. Valja odgovarati za šta sam zaslužila. Samo da umrem, da se ne patim. Prva bih potpisala”, kaže.
Muž joj je poginuo i to na par metara od kuće kod obližnje prodavnice.
“U avgustu je bilo dvije godine. Friteza ga ubila, prevrnula se i točak ga udario. Kada je zet otišao u njivu, on je ležao, a friteza je bila upaljena. Otkako ga nema, sve sama radim, sestra mi pomaže koliko može. Skupljam sijeno, imam 25 ovaca, držim, petljam, patim se. Sama donosim drva, sijala sam i maline, ali dvije godine ih nisam naplatila. Imam 57 godina, a već sam oboljela”, priča.
Udala se sa 18 godina i cijeli život se sa mužem borila da stekne što više.
“Bili smo kao robovi. On se tri puta operisao, dva puta za godinu dana. Sin mu nijednom nije otišao u posjeti u bolnicu u Tuzli. Komšija je skupljao ljude da mu daju krv, sin se nije ni nadvirio. I danas plače i žali ga. Mene kad umrem ne treba niko da žali. Za mene je sin umro, ja sam mu rekla, nikada mu halaliti neću. Ni njemu, ni starijoj kćerci. Rekla sam sinu – neću ti biti majka ni na zemlji, ni u zemlji. Za srce me je ujeo, duša me boli, ali nije za priču. Nisam 14 mjeseci imala nikakva primanja, nijednom me nisu nazvali, ni pitali da li imam hljeba. Komšijama hvala, oni su mi pomogli.
Uz pomoć donacija, sagrađena joj je kuća, a do tada je živjela po tuđim. Ali, kako kaže, najveća bol joj je što su je djeca ostavila.
“Djeca me ostaviše, nema nigdje nikog. Niko ne vodi računa. Troje sam ih rodila. Ne mogu ni da pričam. Kako mi je čovjek poginuo, ostaviše me. Mati sam, sin mi nije dolazio sedam i po godina, valjda mu žena ne da, šta ja znam. Starija je od njega, on je 1985, a ona 1977. Imaju dvoje djece i žive kod nje u kući. Otkako mi je suprug umro, sa sinom sam bila tri puta na sudu. Sve hoće da dijeli, a ništa nije radio. Muž nije ni upoznao kako treba njegovu djecu, posebno mlađeg. Samo me obilazi kćerka sa zetom, koja živi blizu mene. Sedmoro unučadi imam.
Iako je ogorčena, želja je da joj njeni potomci dođu na prag.
“Život sam dala za njih. Ma ne treba mi ništa, samo makar da hoće da me nazovu i obiđu. Samo mi treba vrata da mi otvore i upute neku lijepu riječ. Ubi me samoća. Nisu oni mene rodili, nego ja njih. Valjda bi trebalo majku prvi da pozovu”, zaključuje ova Bosanka.