Udruženja “Eko akcija” sve glasnije izražava sumnju u zvanične navode federalnih inspektora o uzrocima nedavnog zagađenja rijeke Une. Prema njihovim riječima, obrazloženje da su za promjenu boje i zamućenost odgovorni “niski vodostaji i cvjetanje algi” više liči na pokušaj umirivanja javnosti, nego na ozbiljan i naučno utemeljen zaključak.
Prvo što bode oči jeste činjenica da se federalni inspektori uopće nisu pojavili na obalama Une, već su – kako kažu predstavnici udruženja – sa sigurne udaljenosti “dali dijagnozu”. Teško je povjerovati u stručnost koja se bazira na pretpostavkama, bez uzimanja uzoraka, mjerenja i neposrednog uvida u stanje rijeke.
Činjenice govore drugačije:
– Vodostaj Une jeste nizak, ali nimalo neuobičajen za ovo doba godine. Podaci jasno pokazuju da se radi o vrijednostima koje se redovno bilježe tokom ljeta, bez da je ikada ranije dolazilo do sličnog incidenta.
– Temperatura vode krajem jula bila je čak za stepen viša nego sada, ali tada nije bilo nikakve promjene boje ni zamućenja. Dakle, ne radi se o klasičnom “cvjetanju algi”.
– Hronologija zagađenja otkriva još jednu kontradikciju: val zamućene vode krenuo je od Bihaća nizvodno 10. avgusta u večernjim satima. Da su alge uzrok, one bi se prvo pojavile na donjem toku Une, gdje je voda toplija, a ne na području Bihaća, gdje je Una najhladnija.
Nadalje, oni koji poznaju rijeku dobro znaju kako se ponašaju alge – stvaraju klizav film na kamenju, ostavljaju naslage u plićacima i jasno su vidljive golim okom. Na Uni takvih pojava nema.
Dakle, ako se već želi govoriti o algama, potrebno je naglasiti da njihov eventualni rast nikada nije rezultat isključivo prirodnih procesa, već posljedica povećanog organskog zagađenja – dakle, ispuštanja kanalizacije ili drugih otpadnih materija u rijeku. Upravo to je ključna tačka koju federalna inspekcija previđa ili, još gore, svjesno ignoriše.
Umjesto paušalnih objašnjenja, javnost očekuje konkretne odgovore: ko i čime zagađuje Unu? Zašto se problem prebacuje na “prirodne procese” dok mještani svjedoče potpuno drugačijoj slici? I, konačno, zašto inspekcija, plaćena da štiti javni interes, bježi od terena i stvarnog rada?
Una nije samo rijeka – ona je simbol i izvor života Unsko-sanskog kantona. Zbog toga, svaki pokušaj relativiziranja i skrivanja stvarnih uzroka njenog zagađenja mora naići na oštar otpor javnosti. Jer ako institucije ne rade svoj posao, ostaje samo građanski pritisak da se istina iznese na vidjelo.