Na užarenom asfaltu Tuzle, u blizini popularnih “Crvenih 7”, dogodila se dirljiva priča koja je podsjetila da dobrota i ljudskost i dalje žive – zahvaljujući ljudima poput Ajdina Jolde, mladića iz Tuzle.
Dok je prolazio pored autobuske stanice, Ajdin je uočio nanu i dedu kako sjede na betonu, pokušavajući pronaći malo hlada pod oskudnom krošnjom jedinog preostalog drveta, okruženi betonom i ljetnom sparinom.
„Pitam ih: Dokle ćete, majka? Kaže: Kiseljak, sine, čekamo autobus“, ispričao je Ajdin. Kako kaže, autobus nije dolazio tada, niti kasnije. „Ni u povratku ga nisam sreo. Toliko o GIPS-u“, dodaje s gorčinom.
Bez oklijevanja, ponudio im je prijevoz do njihovog sela – Hasanbašići. Kad su ga upitali koliko će platiti, Ajdin je odgovorio:
„Sjetio sam se svog babe Fikreta – kad ne može da hoda, sjedne na beton da odmori. Samo ulazite, meni će biti drago što ne sjedite i ne čekate bus koji ni sami ne znate kad će doći.“
Na kraju vožnje, suze zahvalnosti na licima starijih ljudi, a Ajdinu – srce puno.
„Kažu mi: Ima još čestite i fine omladine. A meni puno srce jer sam danas zaradio sevap i pomogao svom narodu“, poručio je Ajdin, ostavljajući snažnu poruku svojim sugrađanima:
„Kada vidite starije i iznemogle osobe, stanite i pomozite. Njima će značiti mnogo, pogotovo na ovih 30 i više stepeni. A vama – jedan veliki sevap i osjećaj ispunjenosti jer ste učinili dobro djelo.“
U vremenu kada se ljudskost sve češće gubi među redovima vijesti, ovakvi primjeri vraćaju vjeru – ne samo u ljude, već i u ono što bismo svi trebali biti: ljudi jedni drugima.