– Bosna i Hercegovina nakon trideset i nešto godina prošla je u drugi krug velikog takmičenja. Ali, ono što imponuje nije samo rezultat, već osmijesi i radost. Skoro je legendarni fudbaler Vladimir Jugović rekao šta današnjim sportistima nedostaje. Kaže – osmijeh i uživanje u igri. Gledajući Bosnu, vidiš upravo to. Osmijeh. Nije im to posao, nego život. Ne djeluju kao surovi profesionalci, nego kao momci iz kraja, sa kojima možeš da se družiš – naveo je Simić.
Simić je podsjetio na slavna vremena bh. košarke.
– Odrastali su uz priče o Tanjevićevoj Bosni koja je bila prvak Evrope, i Mirzi Delibašiću, koji je, iako je mogao da bira gdje će da živi, ostao u Sarajevu kad je bilo najteže. Ostali su i oni uz Bosnu, u kojoj je uvijek teško, jer bi svi da uzmu nešto njeno, a malo ko da joj da. Umjesto da je puste da bude i ostane svoja – naveo je.
– Svako od ovih momaka imponuje na svoj način. Posebno Aleksandar Lazić – simbol Bosne i Hercegovine. Dokaz da ima mjesta za svakoga, pod uslovom da je čovjek. Prije 32 godine ih je do četvrtfinala predvodio Nenad Marković, momak iz Doboja, koji nije sanjao o velikim Srbijama i Hrvatskama, nego je ponosno nosio dres Bosne i Hercegovine – dodao je Simić.
Bosna i Hercegovina nakon trideset i nešto godina prošla je u drugi krug velikog takmičenja. Ali ono što imponuje nije…
Posted by Stefan Simic on Četvrtak, 4. septembar 2025.
Danas ih predvodi Nurkić, za koga su govorili da je van forme, naveo je Simić o našem sjajnom košarkašu.
– Vratio se, ne samo zbog sebe, nego zbog svih koji vjeruju u tim. Uz njega su Atić, Vrabac, Kamenjaš i ostali. I trener, koji je tu ne zbog para, nego iz ljubavi prema narodu. Od prve do posljednje sekunde sav u emociji. Sigurno bi i sam ušao da podijeli pas ili šutne, kad bi pravila dozvolila. Nisu samo dobar tim. Oni su dobri momci. Bosna nije samo ekipa, nego i priča, koja nadilazi podjele i nosi posebnu emociju. Zato ni onaj ko gleda sa strane ne može da ostane neutralan. To je ono što raduje – ne samo pobjede, nego istinska radost ljudi, koji su u njima prepoznali sebe. Bosna i Hercegovina je, za mnoge, Jugoslavija u malom. Osim Nurkića, pitanje je ko od njih ima milionske ugovore. Ali, svi imaju srce da stanu rame uz rame sa daleko plaćenijima. To je
Bosna – vječiti prkos i ponos – dodao je.
Simić ja konstatovao da je uspjeh bh. košarkaša ujedinio cijelu našu zemlju.
– Nisu došli da budu šampioni. Došli su da igraju košarku. I to je najljepše. Ne imperativ pobjede, nego želja da se igrom obraduje narod i vrati osmijeh na lice. Zato se nije igralo samo u Limasolu na Kipru, nego i u Zenici, Trebinju, Bihaću, Živinicama, Gračanici, Prijedoru, Stocu, u Goraždu, Travniku, Visokom, Gradačcu, Sanskom Mostu, Brčkom… Svuda gdje je Bosna. Tačnije – u cijelom svijetu. Jer gdje god da je čovek, tamo je i duša bosanska. I hercegovačka, naravno. Na trenutak su Sarajevo, Banja Luka, Mostar i Tuzla disali u istom ritmu. Nisu se tražile razlike, nego sličnosti. Kada to shvati region, svima će biti bolje. Jer Bosna objedinjuje. I nije čudo što je baš odatle poteklo toliko divne poezije i proze – od Meše, Ive, Kike, Jovana, Alekse, Josipa, Branka… i da ne nabrajam. Bosna je upravo to. Pjesma. Najljepša pjesma. A ovi momci su je samo nastavili. I tek će – zaključio je Simić.
Simićev status za vrlo kratko vrijeme osvojio je simpatije više od 6.000 korisnika Facebook mreže, a njegov status nastavili su
korisnici komentarisati kroz stihove pjesme “Zapis o zemlji” Mehmedalije Maka Dizdara.
(Vijesti.ba)