U bihaćkom prigradskom naselju Vinica, tokom spaljivanja zaraslog zemljišta otkriven je mezaristički kompleks koji, prema prvim procjenama, datira iz 17. stoljeća. Iako su nišani pretrpjeli oštećenja, ovo slučajno otkriće bacilo je novo svjetlo na zanemarenu kulturnu baštinu Krajine, jer lokalitet nije bio evidentiran ni u jednoj arhivskoj, vjerskoj, institucionalnoj niti urbanističkoj evidenciji.
Amir Veladžić iz građanske inicijative „Amanet krajiških nišana“, zajedno sa suprugom fotodokumentovao je sva mezarja i sve nišane starije od 150 godina na području Grada Bihaća, arhivirao, mapirao, a za Fenu kaže da je ovo bio sasvim neočekivan momenat.
– Mislio sam da sam završio sve kada je ova tematika u pitanju i taman sam se počeo hladiti, kao da mi se nema šta ponuditi novo, a onda se desilo ovo otkriće. Prema preliminarnim procjenama na osnovu zapisa sa nišana, mezarje datira iz 17. stoljeća. Lokalitet je do ovog trenutka bio u potpunosti nedostupan javnosti s obzira na njegovu trajnost i jedinstvenost, te bez pravnog statusa – ističe Veladžić.
Riječ je o mezarju iz ranog osmanskog perioda, sa sačuvanim nišanima stubaste forme i turbanima, orijentiranim prema Kibli, uz prisustvo ornamentike i ostataka ženskog turbeta – što sve ukazuje na posebnu duhovnu i društvenu ulogu ovog mjesta u vremenu kada je nastalo.
– Otkriće nije rezultat planskog rada nadležnih, nego neodgovornog pojedinca koji je, u neznanju, spaljivanjem vegetacije izazvao oštećenje, ali i slučajno razotkrio dio naše prošlosti. To je paradoks koji nas mora natjerati na ozbiljno preispitivanje odnosa prema kulturno-duhovnom naslijeđu Krajine – upozorava Veladžić.
Dodaje da nišani nisu samo kamenje, već “materijalni dokazi postojanja, vjere, jezika, pismenosti, društvene strukture i estetskih kriterija jedne zajednice”, a njihovo ignorisanje znači sistemski gubitak tragova koji se ne mogu nadoknaditi pisanim ni usmenim izvorima.
– Prikupili smo 200 fotografija sa ovog lokaliteta i desetine videosnimaka, kako bi u cijelosti obuhvatili lokalitet sa preostalim ostacima nekadašnjeg mezarja koje je bilo otporno u svakom smislu, preživjelo sve ratove unazad 3 stoljeća, ali čini se da nije otporno na mir i dokonost. – kaže Veladžić.
Na lokalitetu su pronađena dva posebno vrijedna spomenika, s urezanim hidžretskim godinama 1057. (što odgovara 1648. godini) i 1163. (oko 1750. godine), čime se potvrđuje da je riječ o mezarju starom i do 377 godina – što ga čini starijim čak i od same države SAD.
Veladžić poziva nadležne institucije – gradske vlasti i kantonalne vlasti, Zavod za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa FBiH, kao i Islamsku zajednicu u BiH – da u prepoznaju ovo kao poziv a ne optužbu, te sinhronizovano i hitno djeluju.
Kako kaže, potrebno je mapirati, evidentirati i uvesti privremenu zaštitu za sve ovakve, napuštene i neobilježene lokalitete u Krajini, dok bi konkretno na ovom lokalitetu trebalo provesti stručnu procjenu, izvršiti tačnu dataciju i kategorizirati ga kao kulturno-historijsko dobro od posebnog značaja.
Pored toga, Islamska zajednica bi trebala obnoviti vjerski dignitet mezarja i uključiti lokalne džemate u njegovu zaštitu, smatra Veladžić.
– Ako nišani iz 17. stoljeća mogu nestati danas, postavlja se pitanje hoće li naši postojati sutra. Ako nema sistema koji će ih sačuvati, ako nema naroda koji ih obilazi, ako nema institucija koje znaju gdje su – tada pitanje više nije kada će nestati, nego da li smo mi ikada postojali – poručuje Veladžić, naglašavajući da ovaj slučaj ne treba biti povod za osudu, već za zajedničko preispitivanje i kolektivno djelovanje.