Bivši predsjednik bh. entiteta RS Vladimir Lukić preminuo je u Banjoj Luci, potvrđeno je sa Univerziteta u ovom gradu, na kojem je obavljao dužnost prvog dekana Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta. Lukić je obavljao funkciju drugog premijera RS, predvodeći entitetsku vladu u periodu od januara 1993. do augusta 1994. godine.
Nakon završetka rata, pojavio se kao svjedok pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu u postupku koji se vodio protiv Ratka Mladića.
Tokom svjedočenja tvrdio je da je političko rukovodstvo bosanskih Srba postupalo jednako prema svim građanima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.
Prema njegovim riječima, vlada kojoj je bio na čelu policiji i vojnim strukturama izdavala je naredbe da koriste ‘sva legalna sredstva’ s ciljem zaštite stanovništva. Istovremeno je naglašavao da centralne vlasti nisu imale potpunu kontrolu nad stanjem na terenu, dijelom i zbog visokog stepena autonomije lokalnih struktura, zbog čega je RS tokom rata, kako je rekao, funkcionisala kao ‘konfederacija opština’.
Tužilaštvo je, s druge strane, nastojalo dokazati da su pripadnici Vojske RS odgovorni za zločine nad nesrpskim civilima, između ostalog i kroz pismo koje je Lukić uputio Glavnom štabu Ratka Mladića, upozoravajući da njegovi vojnici na sarajevskoj Grbavici i u drugim mjestima pljačkaju, ubijaju i siluju civile.
U kasnijim izjavama Lukić je pokušao ublažiti značenje tog dokumenta, navodeći da su se pojedinci ‘prikačili’ vojsci i ‘radili šta su htjeli’, te da ih je označavao kao pripadnike VRS-a isključivo zato što su nosili uniforme, kako je tada pisao Centar za tranzicijsku pravdu.
U Mladićevom ratnom dnevniku zabilježeno je da je Lukić u martu 1993. upozorio da vojnici siluju ‘čak i Srpkinje’, dok je u jednom svom izvještaju naveo da ‘čak ni Srbi nisu više sigurni’. Tokom svjedočenja u Haagu izjavio je da riječ ‘čak’ nije koristio u tom kontekstu, ali da su same tvrdnje tačne.
Dodao je da mu je namjera bila da ‘naglasi’ razmjere problema, jer je, kako je rekao, ‘ako se napadaju Srpkinje koje su imale zaštitu svojih muževa, šta se tek radi sa drugim ženama’.