Tokom ratnih godina u Bosni i Hercegovini, narod je svakodnevno prolazio kroz patnju, neimaštinu i borbu za goli život. Humanost i međusobna podrška bile su svetinje koje su mnogima pomogle da prežive najteže dane. Međutim, u tim istim danima mraka i nade, pojavili su se i oni koji su, umjesto da pomognu, iskoristili tuđu nesreću za vlastiti interes.
“Kupovali su brašno od Srba za 50 njemačkih maraka, a prodavali ga svom narodu za 1000 maraka,” kazao je jedan Bošnjak, ogorčeno se prisjećajući ratnih dana. Njegova izjava otkriva bolnu istinu o profiterstvu koje je ostavilo trajne rane u bosanskom društvu.
Dok su obični ljudi gladovali, ostajali bez osnovnih životnih potrepština i borili se rame uz rame za opstanak, pojedinci su vidjeli priliku da se obogate na tuđoj muci. “Danas ti ratni profiteri imaju sve, a oni koji su branili domovinu i nosili oružje nemaju ni za hljeb,” dodaje isti sagovornik.
Ova priča, iako potresna, nije usamljena. Slična svjedočanstva mogu se čuti u mnogim krajevima BiH, gdje su u doba stradanja i izbjeglištva hrana i lijekovi postali roba luksuza – a profit svetinja za pojedince bez savjesti. Brašno, ulje, lijekovi – sve što je nekad bilo osnovno, tada je postalo nedostižno za prosječnog čovjeka.
Ratna pohlepa nije samo ekonomski problem – ona je duboko narušila povjerenje unutar zajednica. Mnogi se i danas s gorčinom prisjećaju kako su ih izdali upravo oni u koje su imali najviše povjerenja – njihovi sugrađani, komšije, rođaci.
Ipak, u tim teškim vremenima bilo je i onih koji su dijelili posljednji zalogaj, koji su pomagali bez interesa i sačuvali čast čovječnosti. Njihova dobrota danas služi kao kontrast i podsjetnik da ni u najmračnijim trenucima nismo bili bez nade.
Danas, dok društvo pokušava zacijeliti, suočeni smo s naslijeđem tih godina – društvom u kojem su moralne vrijednosti zamijenjene interesima. Mnogi bivši borci i danas žive u teškim uslovima, dok se oni koji su se obogatili u ratu voze luksuznim automobilima i uživaju u političkom utjecaju.
Potrebno je da, kao društvo, konačno otvorimo oči i nazovemo stvari pravim imenom. Nepravda neće nestati sama od sebe – moramo je priznati, dokumentovati i iz nje učiti.
Jer, ako zaboravimo teške istine iz prošlosti, postoji opasnost da ih ponovimo.