U selu Puškari kod Cazina, daleko od reflektora i velikih riječi, živi 39-godišnja Zinajda Šekić sa svoja dva malena sina. Ne traže mnogo, zapravo gotovo ništa. Žive u tuđoj kući, bez sigurnosti sutrašnjeg dana, oslanjajući se na dobrotu rijetkih ljudi koji ih se sjete. Njihova svakodnevica je tiha borba za osnovno – za hljeb, brašno, toplinu i dostojanstvo.
Zinajda je majka koja više ne plače glasno. Suze su joj, kažu oni koji je poznaju, postale tihe i teške. Nedavno je ispunjena jedna mala, dječija želja – dječaci su dobili bicikl. Radost je bila iskrena, ali kratka, jer stvarnost ne nestaje s osmijehom djeteta.
Njena majka, koja često dolazi da obiđe kćerku i unuke, ispričala je trenutak koji najbolje opisuje težinu njihove situacije. Naizgled obično pitanje, izgovoreno usput: „Jesi kupila brašno?“ Odgovor je bio tih, gotovo nečujan: „Nisam. Nemam.“
U toj rečenici stala je cijela istina jednog života. Kako dalje kada nemaš ni osnovno? Kako nahraniti djecu sutra? Možeš li posuditi, i ako posudiš – kako vratiti, kada ni danas nemaš? To su pitanja koja Zinajda nosi sama, bez buke, bez zahtjeva, bez velikih riječi.