Tih julskih dana 1992. godine Edin Hodžić svjedočio je pokolju u Biljanima. Gledao je kako dotadašnje komšije Srbi ubijaju komšije Bošnjake, među kojima su bili i članovi njegove porodice. Preživio je 10. juli, ali je znao da, zajedno s drugim preživjelima, mora potražiti spas na slobodnoj teritoriji Bihaća.
Preko Grmeča, kroz nepoznata područja i skrivajući se od vojnika i lokalnog srpskog stanovništva, nakon tri dana stigli su do Srbljanskog platoa kod Bihaća. U tim danima na isti prostor pristizale su i druge grupe izmorenih Ključana i Sanjana.
Spas je sa svojim Ključanima, Prijedorčanima i Sanjanima tražila i 18-godišnja bolničarka Karmen Kamenčić. Nadomak slobodne teritorije, teško je ranjena, a potom zvjerski ubijena.
Mjesec dana ranije, veća grupa Ključana i Sanjana takođe je uspjela stići do slobodne teritorije pod kontrolom Armije RBiH. U naredne tri i po godine, svi oni postali su pripadnici 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji je na brojnim ratištima pokazao veliku hrabrost. Jeseni 1995. godine, nakon oslobodilačke operacije „Sana 95“, vratili su se u svoja mjesta – Biljane, Sanicu, Velagiće i druga ključka naselja.
Preživjeli najtežeg ratnog zločina u Bosanskoj Krajini svake godine pješače od Biljana do Srbljanskog platoa. S njima su i članovi njihovih porodica, uključujući i one rođene mnogo godina nakon zločina u dolini Sanice.
Rat je odavno završen, ali period koji su zajedno preživjeli ostaje u trajnom sjećanju mještana Grmuško–srbljanskog platoa i bivših pripadnika ključko-sanske jedinice. Organizirani Marš spasa potvrda je tog zajedničkog naslijeđa, ali i trajni podsjetnik i opomena na žrtvu naroda doline Sane.
(izvor: rtvusk)