Muhamed, povratnik, otac, heroj i sin. Živi s ocem Ahmetom, suprugom i dvije kćerke Aminom i Lejlom. Udaljeni su 22 kilometra od grada. Njihov život daleko je od luksuza, ispunjen svakodnevnom borbom za preživljavanje.
Uprkos svemu, Muhamed nikada nije tražio mnogo, radio je sve što je mogao kako bi prehranio porodicu. Porodica danas živi od socijalne pomoći, koja iznosi oko 240 KM, te dječijeg doplatka u iznosu 235 KM, a time se moraju pokriti svi troškovi, ali i gorivo koje je potrebno svaki dan, a svaki novi mjesec donosi istu brigu – kako izdržati?
Muhamedove kćerke Amina i Lejla ustaju u 5 sati ujutro kako bi stigle do škole. Njihova priča govori o siromaštvu, ali i o roditeljima koji ne odustaju od toga da njihova djeca imaju obrazovanje.
– Svaki dan 12 do 13 kilometara vozim do školskog kombija, odvezem ih, ja se vratim kući, pa opet oko jedan-dva idem po njih, svaki dan mi treba gorivo, uzmem 100 litara nafte, ali ne može mi dugo biti, napravim svaki dan po 50 kilometara – rekao je Muhamed.
Dirljiva je priča njihove kćerke Amine, koja je odlična učenica i jedna od najboljih u razredu. Njena najveća želja jeste da jednog dana postane pravnica, ali put do znanja za nju nije nimalo lagan.
– Nekad nije, a nekad jeste toliko naporno ustajati tako rano i ići u školu. Ustajemo pet do pet, znam da moram, kad dođemo u školu tako rano moramo na čuvanje do sedam-pola osam dok ne počne nastava – kazala je Amina.
Majka Armina dodaje da je udaljena od rodbine, te da već pet godina nije bila kod svojih najbližih, a jedini kontakt su telefonski pozivi.
Teško je. Teško je ovdje, najgore što nema naroda, što nema ni s kim da se družiš, jedino ova dječica što imam njih, nemam nikoga ovdje. Imam rodbinu u Konjicu i brata i sestru, ali ne mogu da odem, nismo išli preko pet godina – između ostalog kaže Armina.