Jedno jutro koje Emina nikada neće zaboraviti. Ušla je tiho u sobu da provjeri kako je mama, ali tog jutra sve je bilo drugačije. Majka je ležala nepomično. Preselila je na Ahiret. Bio je to trenutak koji je zauvijek promijenio njihove živote – njenih kćerki i sina.
Na ekranu njenog telefona ostala je posljednja slika – fotografija njezinih triju kćerki. To je bila zadnja stvar koju je gledala. Kao da je i time htjela reći koliko ih voli i koliko su joj bile sve. Njene djevojčice, njeno srce, njena snaga.
Tog jutra, one su je zagrlile, snažno, po posljednji put. Zagrljajem kakav samo majka zaslužuje. Zagrljajem koji će je pratiti i u Džennetu.
Kad su je okupali i umotali u bijeli čefin, sin je imao samo dvije minute da bude sam s njom. Ljubio je njene ruke kroz platno – ruke koje su ga milovale, češkale, hranile, grlile. Njegova majka. Njegova dova. Njegovo sve.
“Neće biti zaboravljena najdivnija mamica moja,” kaže Emina, “Neće nedostajati ni u dovama svoje djece, ni svojih unuka, ni njihove djece.”
Ova priča neka bude poruka svima koji još imaju svoju majku – ne čekajte. Grlite ih. Ljubite ih. Poštujte ih. Jer doći će dan kad će vam ostati samo uspomene… i gorčina što niste stigli još jednom reći: volim te, mama.