Na Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine, dok se širom zemlje polaže cvijeće i odaje počast šehidima i poginulim borcima, potresna ispovijest sina jednog od heroja iz Tuzle otvorila je pitanje odnosa društva prema porodicama onih koji su dali živote za domovinu.
Petnaesti april, datum formiranja Armije RBiH 1992. godine, svake godine podsjeća na hrabrost i žrtvu više od 200.000 boraca koji su stali u odbranu Bosne i Hercegovine. Ipak, iza svečanih govora, zastava i patriotskih poruka ostaju i lične priče porodica koje i danas vode svoje bitke.
Jedna takva priča dolazi iz Tuzle, gdje je sin Hajrudin Arapović poginulog borca javno podijelio svoju bol i razočaranje. Njegov otac Husejn bio je pripadnik 2. manevarske čete policije, a kasnije i borac 1. tuzlanske brigade, te je dao život za Bosnu i Hercegovinu.
Danas, kako navodi, kao dijete šehida i samohrani roditelj dvoje maloljetne djece, nije dobio ni priliku za stalno zaposlenje u institucijama države za koju je njegov otac poginuo.
U emotivnoj poruci ističe da mu nisu potrebne parade, govori niti simbolične objave na društvenim mrežama, već šansa, pravda i dostojanstvo koje, kako kaže, pripada porodicama onih koji su dali sve za ovu zemlju.
Njegova objava izazvala je brojne reakcije na društvenim mrežama, gdje su mnogi građani poručili da obilježavanje važnih historijskih datuma mora biti praćeno i konkretnom brigom za porodice šehida, ratnih vojnih invalida i veterana.
Njegovu poruku prenosimo u cijelosti:
Čestitam 15. april Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine, april obilježava se kao Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine, formirane 1992. godine. Na današnji dan s ponosom i tugom prisjećamo se svih onih koji su dali ono najvrednije svoje živote za slobodu naše domovine. Danas ćete objavljivati slike, pisati statuse, polagati cvijeće i držati govore. A ja ću napisati istinu. Moj otac nije bio “status”. Bio je borac. Pripadnik 2. manevarske čete policije, a kasnije borac 1. tuzlanske brigade. Dao je svoj život za Bosnu i Hercegovinu. Danas njega više nema. A ja, njegov sin jedinak živim s pitanjem koje nikada ne prestaje boljeti: Kako je moguće da dijete šehida i kao samohrani roditelj 2 mld djece nije dobilo ni priliku za stalno zaposlenje u državi za koju je njegov otac dao život?
I znate šta je ta država dala meni?
NIŠTA.
Ni priliku.
Ni sigurnost.
Ni posao.
Ni minimum dostojanstva.
Grad Tuzla.
Tuzlanski kanton.
Vlada TK-a.
Država Bosna i Hercegovina.
Svi puni priče o patriotizmu jednom godišnje, a djeca onih koji su ginuli prepuštena sama sebi. Ne trebaju meni parade, govori ni lažni patriotizam. Trebala mi je šansa, prilika, pravda. Ne tražim milostinju tražim dostojanstvo i pravo koje pripada onima čiji su roditelji dali sve. Dok se obilježavaju datumi i polažu vijenci, sjetite se da iza tih imena postoje porodice koje i danas vode svoje bitke. Ali očigledno krv mog oca vrijedi samo za obilježavanje datuma. Zato danas, dok obilježavate pogledajte istini u oči:
Izdali ste ono za šta su ljudi ginuli.
Neka vam je na čast ili na sramotu.