Prvi je razlog naočigled logičan – Tihi okean najveći je okean na svijetu i ako dođe do nekog problema s avionom, pilotu će biti izuzetno teško pronaći sigurno mjesto za slijetanje.
Ruku na srce, ni Aljaska ne obiluje internacionalnim aerodromima, ali slijetanje na Aljasku čini se kao odlična opcija u poređenju sa slijetanjem u okean.
Piloti uglavnom preferiraju rute na kojima se nalazi što veći broj aerodroma. Broj avionskih nesreća zanemariv je u poroeđenju s brojem aviona koji svakodnevno uzlijeću i slijeću sa svih svjetskih aerodroma, ali teško je zamisliti išta strašnije od kvara na motoru 10.000 metara iznad Pacifika. Nekako smo sigurni da bi ta priča teško imala happy end.
Iako se često ističe kako je sigurnost apsolutni prioritet tokom letenja avionom, ne treba zaboraviti ni da je avioprevoz izuzetno unosan biznis, a cilj je svake kompanije putnike prevesti što kraćom rutom, za što manje vremena i pritom uštedjeti maksimalno novca. To je razlog zbog kojeg su odabrane rute uvijek one najkraće moguće, izuzmemo li izbjegavanje određenih elementarnih nepogoda.
Pogledamo li liniju između Sjeverne Amerike i Azije (koja prelazi preko Tihog okeana) na 2D karti, može nam se učiniti da je ta linija najbrža moguća. Međutim, u obzir treba uzeti zakrivljenost Zemlje. Pogledamo li istu udaljenost na globusu, koji vjernije prikazuje stvarne udaljenosti između tačaka na Zemlji, primijetićete da je ta udaljenost znatno veća.
Pretpostavljamo kako se s time teško mogu složiti “ravnozemljaši”.
Tokom letenja iznad velikih vodenih površina velika je vjerovatnoća prolaska kroz neku vremensku nepogodu. Avioni će relativno jednostavno savladati tropske oluje i neke vrste uragana, ali posebno su opasna nevremena s munjama. Avionima se preporučuje da ih svakako zaobilaze umjesto da prolaze kroz njih ili iznad njih. U današnje vrijeme prava je rijetkost da se avioni sruše zbog nevremena, ali jake turbulencije mogu uzrokovati paniku i nemir kod putnika.
Prilikom odabira rute letenja, takođe je važno uzeti u obzir i vazdušne struje. One nastaju u troposferi, najnižem sloju Zemljinog atmosferskog omotača.
U tom sloju nastaje i većina vremenskih (ne)prilika. Troposfera graniči sa stratosferom. Nadmorska visina te granice nije konstantna, nego se nalazi na nadmorskoj visini od 6 do 19 kilometara. Upravo zbog tih oscilacija u visini i velikih razlika u temperaturi i tlaku stvaraju se jake vazdušne struje, koje mogu dosegnuti brzinu čak do 320 km/h! Letenje u smjeru vazdušne struje može znatno skratiti let, a letenje u smjeru suprotnom od struje može ga znatno usporiti.
Naravno, ako želite stići iz npr. Amerike do Australije – tada sve oklade padaju u vodu. Drugog puta osim onog preko Pacifika nema, pa ćete svakako morati preletjeti okean.
(Vijesti.ba)