U vremenu kada se o prosvjeti najčešće govori kroz statistiku, reforme i plate, rijetko se čuju glasovi onih koji su školu nosili na ‘vlastitim leđima’.
Jedan od njih je Derviš Mesić, učitelj iz generacije koja je nastavu započinjala u praznim zgradama, po snijegu do koljena, daleko od asfalta, struje i svakodnevne sigurnosti. Njegova priča nije samo sjećanje na jedno zanimanje, već svjedočanstvo o vremenu u kojem je učitelj bio i pedagog, i radnik, i putnik, i samotnjak na rubu sela.
Rođen 1942. godine u Bosanskoj Krupi, Mesić je učiteljski poziv izabrao još kao dječak. Učiteljsku školu u Bihaću upisao je 1953. godine i pripada posljednjoj generaciji koja je školovanje završavala za punih pet godina.
– Reforma je ukinula petu godinu i mi smo, umjesto u junu, diplomirali u decembru 1962. godine. Gotovo preko noći postali smo učitelji i poslani tamo gdje škole mjesecima nisu imale nastavnika – prisjeća se Mesić.
Zajedno s još nekoliko mladih Krupljana raspoređen je po krajiškim selima, a njemu je pripala škola u bužimskom selu Bućevci, sa zaostatkom od pola školske godine.
– Djeca su čekala nastavu, a škola je bila na rubu sela, izdvojena od života. U januaru sam stigao, snijeg do pasa, putevi neprohodni. Do škole sam dolazio zaprežnim saonicama, noseći nekoliko krpica i nešto knjiga. – priča Mesić.
U jednoj učionici vodio je nastavu za četiri razreda, sa 72 učenika, u dvije kombinacije. Nakon što bi djeca otišla kućama, ostajao je sam, odsječen od sela i ljudi.
– Tada sam znao proklinjati i sebe i učiteljovanje – prisjeća se Mesić.
Nakon godine provedene u Bućevcima premješten je u Arapušu, a potom odlazi na služenje vojnog roka i završava školu rezervnih oficira pješadije u Bileći. Po povratku, na nagovor mještana, ponovo se vraća u Bućevce, ovaj put sa suprugom.
– Selo je dobilo struju, put, trgovinu. Oženio sam se i supruga je ostavila posao da krene sa mnom. Tu smo dobili i prvo dijete. – priča Mesić.
Ipak, život na periferiji ostao je težak.
– Svaki odlazak u Krupu bio je mala ekspedicija, dijete u naramak, prtljag na leđa, pješke do Bužima. Tada sam sebi ponovio ono staro obećanje da ću, ako se ukaže prilika, napustiti prosvjetu. – prisjeća se Mesić.
Prilika dolazi 1969. godine, kada se zapošljava u Općinskom štabu teritorijalne odbrane, gdje obučava vanškolsku omladinu za vojnu službu.
Njegov rad biva zapažen, pa nakon nekoliko godina preuzima dužnost načelnika Štaba. Potom ulazi u privredu – najprije u Šipad, zatim kao komandir Stanice saobraćaja u Bihaću, a 1983. godine postaje direktor konfekcije „Lepa Radić“ u Bosanskoj Krupi.
U tom preduzeću ostvaruje, kako kaže, najveće profesionalne rezultate.
– Fabrika je tada bila izdvojena iz Kombiteksa i bez ozbiljnog sistema nije imala budućnost. Vratili smo je u kombinat, obnovili tehnologiju, uzeli kredite i za dvije godine povećali broj radnika sa 300 na 600. Otvoren je i novi pogon u Bužimu, proizvodnja se širila a roba izlazila na strana tržišta. Izvozili smo u Rusiju, radili s Italijanima, kasnije i s partnerima iz Njemačke. Do kraja drugog mandata imali smo više od 720 zaposlenih – priča Mesić.
Rat ga ponovo vraća u uniformu, u sastav 5. korpusa Armije BiH, gdje radi kao operativac u regrutno-nastavnom centru. Nakon rata još kratko učestvuje u obnovi konfekcije, a 1997. odlazi u penziju. Tada započinje njegovo najtiše, ali možda i najdraže životno poglavlje pčelarstvo.
– Brat mi je dao deset košnica. Dovoljno da se radi i da se nađe mir. Pčele su mi dale sigurnost, ali i spokoj. I volio bih da me ljudi pamte kao pčelara jer u radu s pčelama čovjek pokaže kakav je iznutra, da li je strpljiv, miran, pošten. Tu sam našao i smisao i zadovoljstvo – poručuje na kraju Mesić.