U središtu priče je Nika Grbelja, mlada glumica čija je interpretacija suptilna, emotivna i lišena patetike. Njena Ana je istovremeno krhka i hrabra – lik građen od sitnih lomova, nježnosti i unutarnjih dilema koje djeluju iskreno i stvarno.
“Svadba”, u režiji Igora Šeregija, precizno balansira humor i emociju, nasmijava bez banalnosti i pogađa tamo gdje porodične dinamike najčešće ostaju skrivene.
U razgovoru za Žene.ba, Nika govori o radu na filmu koji je snažno odjeknuo u regiji, reakcijama publike i ulogama koje tek želi istražiti.
Film “Svadba” izazvao je snažne reakcije publike – šta te je prvo privuklo ovom projektu kada si pročitala scenarij?
Prvenstveno me privukao šarm i iskrenost autorskog glasa našeg redatelja Igora Šeregija. Scenarij je imao toplu neposrednost i jednu dječačku zaigranost koja se, na sreću, zadržala i u samom filmu. A kako sam s Igorom već ranije radila, još prije nego što sam pročitala scenarij znala sam da će ovo biti jedan poseban projekt.
Tvoja uloga u filmu nosi mnogo emocija i unutrašnjih konflikata. Kako si gradila lik i koliko si se lično poistovjetila s njim?
Lik sam gradila kroz igru i dijalog sa svojim filmskim partnerom Markom Grabežom. Vrlo brzo smo shvatili da ne gradimo samo dvoje likova, nego odnos – i to ljubavni odnos. Iz tog prostora su se prirodno rađali konflikti, nesigurnosti, nježnosti i ti sitni lomovi koji su mi bili najzanimljiviji. U tom procesu sam se s Anom počela i osobno prepoznavati, bez forsiranja.
“Svadba” okuplja neka od najvećih glumačkih imena u regiji. Kako je bilo raditi s takvim velikanima i šta si od njih naučila?
Još uvijek to sve nisam do kraja procesuirala, ali rad s ovakvim glumačkim ansamblom je iskustvo koje bih poželjela svakom mladom glumcu. Teško je to svesti na jednu lekciju, ali možda me najviše impresioniralo koliko su svi, bez obzira na iskustvo i ime, funkcionirali kao kolektiv. Kako se slušaju, kako reagiraju jedni na druge i kako zajedno grade scenu – to je nešto što se uči gledanjem, a ne teorijom.
Da li te je neko od kolega s kojima si dijelila kadar posebno dojmio – profesionalno ili ljudski – i zašto?
Oduvijek sam bila veliki fan Linde Begonje, ali ovo mi je bila prva prilika da je gledam izbliza, u procesu rada. Izuzetno je inspirativno vidjeti glumicu s tolikim iskustvom koja i dalje radi s tolikom strašću, preciznošću i predanošću. Nakon gledanja filma, potpuno sam sigurna da je njezina uloga jedna od najboljih uloga koje sam gledala. A povrh svega – Linda je nevjerojatno topla i pristupačna osoba, što cijelo iskustvo čini još ljepšim.
Film se bavi odnosima, tradicijom i skrivenim porodičnim tenzijama. Šta misliš da publiku najviše “pogodi” dok gleda Svadbu?
Mislim da publiku najviše pogodi osjećaj bliskog prepoznavanja samih sebe. Iako radnja i zapleti možda nisu doslovno proživljeni, gotovo svako može prepoznati obiteljske dinamike kojima je film prožet. Te sitne pasivne agresije, neugodne iskrice i neizgovorene tenzije koje često prate porodične odnose ovdje su omekšane suptilnim humorom, pa istovremeno bole i nasmijavaju. I upravo je u tome snaga filma.
Postoje šuškanja da su neke scene iz filma uklonjene zbog smanjenog budžeta – je li to tačno i da li ti je žao što publika nije vidjela te dijelove priče?
Uvijek postoje scene koje ne završe u finalnoj verziji filma, iz raznih razloga, i to je sastavni dio filmskog procesa. Ponekad je upravo odricanje od pojedinih dijelova ono što priču učini jasnijom i snažnijom.
Publiku zanima ono što se događa “iza kamere”-kakva je bila atmosfera na snimanju?
Snimanje “Svadbe” bilo je jedan veliki, trotjedni party. Veliku zaslugu za to ima Roko Sikavica, koji nas je sve upoznao s najbrže rastućim sportom na svijetu – padelom. Neću reklamirati padel, ali mogu reći da su ti tereni gotovo svaku večer bili epicentar dobre atmosfere. Rekreacija, Magazin, a čak je pala i kotlovina – savršena kombinacija za jedno nezaboravno snimanje.
Je li postojao određeni strah da će neke šale na nacionalnoj osnovi kod dijela publike biti krivo shvaćene?
Ne bih rekla da je postojao strah od takvih reakcija. Igor Šeregi ima dar da i osjetljivim temama pristupa s velikom pažnjom i toplinom, pa su i te „rubne“ šale tretirane s puno svijesti. Uz to, svaki lik u filmu nosi veliku količinu ljudskosti, zbog čega je teško ikoga gledati kao karikaturu ili mu nešto ozbiljno zamjeriti.
Ako bi došlo do nastavka, kako bi voljela da se tvoj lik dalje razvija – u kojem pravcu?
Voljela bih da Ana zadrži svoju zaljubljenost i emotivnu otvorenost, ali da si s vremenom dopusti više slobode, samostalnosti i hrabrosti. Zanimljivo bi mi bilo gledati kako se njezina nježnost i ranjivost sudaraju s većom odlučnošću i unutarnjom snagom. Ovo ću proslijediti i Šeregiju.
Kompletan intervju čitajte na portalu Žene.ba.
(Vijesti.ba)