Gotovo tri decenije nakon operacije Oluja, u Beogradu je konačno započelo suđenje četvorici penzionisanih hrvatskih vojnih pilota optuženih za ratne zločine nad civilima.
Danijel Borović, Vladimir Mikac, Zdenko Radulj i Željko Jelenić terete se za raketiranje kolona u augustu 1995. godine, u kojima je poginulo 13 civila, među kojima i šestero djece.
Hrvatska, očekivano, ne priznaje ovaj postupak, smatrajući ga politički motiviranim. Optuženi piloti neće biti prisutni na suđenju, budući da se Srbija i Hrvatska ne priznaju međusobno u krivičnim postupcima, a hrvatski državljani se neće dobrovoljno predati srpskom pravosuđu. Ovo otvara pitanje – može li suđenje in absentia uopće biti fer, pogotovo kada optuženi nemaju priliku da se brane uživo?
Hrvatska smatra da se radi o “političkom procesu” namijenjenom relativizaciji hrvatskih žrtava u ratu.
Operacija Oluja, koja je započela 4. augusta 1995. godine, predstavljala je ključnu ofanzivu Hrvatske vojske i 5. korpusa Armije RBiH s ciljem povratka okupiranih područja i deblokade Bihaća. Tokom nje prostor tzv. Srpske krajine napustilo je 200.000 Srba.
Dana 7. augusta, dva hrvatska lovca MiG-21 ispalila su rakete na kolonu na putu prema Bosanskom Petrovcu, usmrtivši devet civila i ranivši preko 50 ljudi. Sutradan, 8. augusta, sličan napad dogodio se kod sela Svodna.
Međunarodne organizacije, poput Amnesty Internationala i Human Rights Watcha, osudile su ove napade, ali pitanje odgovornosti ostaje sporno s obzirom da su se prema drugim izvorima civili kretali zajedno s vojskom tzv RSK koja je bježala iz Hrvatske.