Teško je početi pisati priču o porodici Malkoč.
Kao autor ovog teksta mogu iskuckati samo dvije rečenice u kojima ću opisati osjećaj koji se u meni probudio dok sam boravio u domu ove porodice.
Mogao sam cviliti kao struna na staroj gitari kada sam zagrlio uplakanu malu lastu, kako sam je od milja nazvao, malenu djevojčicu Mirsadu.
Njeno uplakano lice na kojem se ipak uspije nazrijeti osmijeh izgledao je kao haber dženetske sreće, a ima samo jednu želju, i to onu dječiju.