Vojin Mijatović, federalni ministar razvoja, energetike i rudarstva, otvoreno i bez zadrške objavio je autokritičan tekst pod naslovom Non paper istine, u kojem raskrinkava političku realnost Bosne i Hercegovine. Njegove riječi izazvale su burne reakcije, jer direktno udara na ono što se godinama zaobilazi u javnom prostoru.
“Mjesecima se pred nama odvija pokušaj raspada države – doduše, do sada najintenzivniji i najozbiljniji. Ali, da se ne bismo bavili samo posljedicama, hajde da konstatujemo uzroke.”
U nizu direktnih i brutalno iskrenih poruka, Mijatović optužuje i političku elitu i građane, pozivajući sve na suočavanje sa stvarnošću:
“Politički lideri u BiH traju još od Olimpijade u Sarajevu. Bili su funkcioneri tada, bili su funkcioneri u ratu, posle rata, tokom privatizacije – i danas su na funkcijama. Je li stvarno mislite da oni žele nešto da mijenjaju? Njima je ovako odlično. Ljudi vladaju decenijama.”
Dodaje i da se mlađe generacije političara ne razlikuju mnogo od prethodnih:
“Nove generacije lidera nisu ništa drugo nego loše kopije svojih šefova – možda čak i gore verzije. Ti novi samozvani lideri još su okrutniji jer žele da se dokažu.”
Mijatović krivicu ne prebacuje samo na političare – naprotiv, građane vidi kao ključne saučesnike u ovom stanju:
“Od Olimpijade u Sarajevu pa sve do danas, građani uporno glasaju za iste lidere. Ne lažimo se – živimo u društvu kakvo biramo. Dosta je pravljenja ludima.”
Najviše pažnje izazvao je njegov opis političkih težnji po etničkim linijama:
“U ovoj zemlji većina Srba želi disoluciju, većina Bošnjaka dominaciju, a većina Hrvata federalizaciju. I opet – ne lažimo se. I politike i građani to pokazuju.”
Mijatović dalje tvrdi da je nacionalizam postao norma, a religija dominantna društvena vrijednost:
“Nacionalizam je postao društvena norma. Verske zajednice su postale dominantna odrednica društva. Nismo mi nikakva sekularna država – dosta više šuplje priče.”
Optužuje lidere da su zemlju pokrali i da su za to nagrađeni, jer narod i dalje glasa za njih:
“Politički lideri su pokrali zemlju i otjerali ljude. Za to su nagrađeni novom i novom podrškom, jer većina građana nema problem s tim.”
Rješenje vidi u kompletnom resetovanju političke scene:
“Postojeći lideri nikad ništa neće promijeniti, a ni postojeća većina. Stvari su jednostavne – novi ljudi s novim pristupom i novom većinom građana mogu sve promijeniti.”
Za kraj, ne štedi ni međunarodnu zajednicu:
“A međunarodna zajednica? Nemojte me nasmijavati. Na kraju krajeva, zašto bi oni za nas pravili bolje društvo i državu? Ovo su istine. Sve drugo je šuplja priča i nastavak agonije. Živimo kako biramo – do nas je. Nemojmo da se lažemo.”
Mijatovićeva poruka ne ostavlja prostor za opravdanja. Po njemu, za stanje u zemlji odgovornost dijele svi – i lideri i građani – i niko, osim nas samih, neće donijeti promjene.