Pred Dan državnosti Bosne i Hercegovine, kada bi se u zemlji trebalo govoriti o ponosu, hrabrosti i budućnosti, jedna mlada žena iz Krajine izgovorila je riječi koje paraju dušu. Mirela Salkić, kćerka borca Armije RBiH i zlatni student – ona koja bi trebala biti ponos ove zemlje – objavila je svoju ispovijest o odlasku iz domovine.
Njene riječi su teške, iskrene i bolne. One su slika stvarnosti u kojoj se mladi školuju, trude, postižu vrhunske rezultate – ali šanse ne dobijaju. Mirela kaže da odlazi noseći u koferu sve što je godinama gradila: znanje, zlatnu medalju sa fakulteta, radne navike, snove.
Ali nosi i nešto mnogo dublje – žrtvu svog oca, borca koji se borio za ovu zemlju, vjerujući da će njegova djeca odrastati u državi pravde i poštenja.
“Najviše boli to što me zemlja mog oca danas tjera da idem”, poručila je.
Iako je dokazala svoje znanje, bila najbolja među generacijom, i iako bi svaka normalna država takvu mladost čuvala kao najveće bogatstvo – Mireli nije pružena prilika.
Nije dobila šansu. Nije dobila priliku da ostane i radi pošteno, stručno, predano. Nije dobila ono što je zaslužila. I zato odlazi.
Možda su njene najdublje riječi upravo ove: “Ne odlazim jer želim. Odlazim poražena od nepravde.”
Nepravde koju svi vidimo, ali o kojoj malo ko smije govoriti. Nepravde koja razdire ovo društvo. Nepravde u kojoj se ne cijeni znanje, već podobnost, veza i partijska knjižica. Nepravde koja tjera najuspješnije da spakuju kofer i potraže dostojanstvo negdje drugo.
Mirela je poručila ono što hiljade mladih misle, ali ne govore naglas: “Bosna i Hercegovina ne gubi svoju djecu zbog stranih zemalja koje ih privlače – nego zbog domaćih sistema koji ih odbijaju. Gubi ih zbog nepravde. Zbog nebrige. Zbog institucija koje ne prepoznaju vrijednost i ne cijene trud.”
Iako odlazi slomljena od sistema, Mirela nije izgubila nadu. Nada je jedino što u BiH mladima preostaje.Nada da će se jednog dana pravda vratiti među ljude. Da će se znanje vrednovati. Da će borci vidjeti da se njihove žrtve nisu uzalud trošile. Da će najuspješniji ostajati, a ne bježati.
Mirelina ispovijest nije samo lična priča. Ona je upozorenje. Ona je ogledalo današnje Bosne i Hercegovine. Priča o jednoj mladosti, ali i priča o hiljadama drugih koje su otišle prije nje – i onima koje se spremaju. Kada zlatni studenti odlaze poraženi, a oni sa vezama napreduju, jasno je da se nešto duboko, suštinski mora promijeniti.
Jer Bosna, ovakva kakva je danas, ostaje – ali ostaje bez svoje djece.