Daytonski sporazum danas bi bio u potpunosti proveden, a Bosna i Hercegovina stabilna država da je međunarodna zajednica pokazala istu odlučnost u provođenju njegovog civilnog dijela, kakvu je pokazala 1996. godine u provođenju vojnog dijela – ocjena je koju su 30 godina kasnije iznijela dvojica bivših važnih diplomata angažovanih u Uredu visokog predstavnika (OHR).
Valentin Inzko, bivši visoki predstavnik u BiH, koji je na toj dužnosti bio najduže – punih 12 godina, do 2021., te bivši njemački diplomata Michael Steiner, prvi zamjenik visokog predstavnika Carla Bildta u mandatu od januara 1996. do jula 1997., danas kažu da je u provođenju civilnog, odnosno političkog dijela sporazuma kojim je 1995. godine okončan rat u BiH, nedostajao jasan mandat kakav su imali zapovjednici tadašnjih Implementacionih snaga (IFOR) pod zastavom NATO-a, koje su predvodile SAD, a činilo ih je 60.000 teško naoružanih vojnika.
„Tada su nam generali jasno rekli: Ako nam se neko suprotstavi – odmah pucamo. I svi su to znali. Zato nije ni bilo potrebe da se puca“, kazao je Steiner, koji se ponovo vratio u Sarajevo kako bi učestvovao na panelu povodom 30. godišnjice Daytonskog sporazuma, organiziranom u okviru History Festa.
Primarni cilj Daytonskog sporazuma, podsjeća Steiner, bio je zaustaviti rat, a tadašnji američki predsjednik Bill Clinton, u godini kada se kandidovao za reizbor, nije želio da se u SAD vraćaju mrtva tijela američkih vojnika, pa su pripadnici IFOR-a dobili praktično odriješene ruke.
Ali kada su Steiner i Bildt stigli u Sarajevo 1996., čak i prije dolaska NATO trupa, nisu imali ni jake ovlasti, ni kancelariju.
„Velika greška i izvorni grijeh Daytona bio je u tome što su civilno-politička pitanja stavljena u drugi plan“, kaže Steiner, objašnjavajući da su on i Bildt poslani u BiH s nejasnim mandatom – da nadgledaju situaciju i „pomognu“ u implementaciji sporazuma.
U takvoj situaciji nisu imali ovlasti čak ni da spriječe masovne požare i uništavanja kuća i zgrada u okolini Sarajeva, kada su Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik praktično natjerali Srbe iz sarajevskih prigradskih naselja – koja su tada pripala Federaciji BiH – da napuste svoje domove i sve poruše.
Steiner ne krije koliko su tada bili frustrirani u OHR-u, a situacija se promijenila tek 1997. godine kada je na sastanku Vijeća za implementaciju mira u Bonnu donesena odluka kojom je visoki predstavnik dobio tzv. bonske ovlasti – moć da donosi obavezujuće odluke i smjenjuje izabrane dužnosnike.
Steiner objašnjava da je to bilo neophodno da bi se barem djelomično ispravila još jedna velika greška međunarodne zajednice: odluka da se prvi poslijeratni izbori održe već u jesen 1996., umjesto da se sačeka nekoliko godina dok se situacija ne stabilizuje.
Na tim izborima pobijedile su upravo one stranke koje su vodile rat, pa su vođenje države ponovo dobili gotovo isti ljudi. Steiner kaže da je to rezultat straha: ti političari su govorili svojim biračima da ih samo oni mogu zaštititi od „onih drugih“, a ljudi traumatizirani ratom u to su povjerovali.
„Bonske ovlasti su došle prekasno“, saglasan je i Valentin Inzko, koji je u diskusiji učestvovao putem video-linka.
Kaže da bi se i u njegovoj Austriji ili Njemačkoj dogodilo slično da su izbori organizirani odmah nakon Drugog svjetskog rata – nacisti bi i dalje pobijedili, iako su vojno poraženi.
U Austriji je nakon poraza nacizma, između 80 i 90 posto ministara i zastupnika u parlamentu bilo sastavljeno od osoba koje su preživjele koncentracione logore poput Dachaua. „Zamislite da su u vlasti u BiH nakon rata bile žrtve, a ne nacionalistički političari“, kaže Inzko nudeći taj hipotetički scenarij.
Steiner dodaje da je, uprkos svim razočarenjima, ponosan na jednu stvar: to što je OHR, uz pomoć OEBS-a, uspio spriječiti da se Radovan Karadžić – danas osuđeni ratni zločinac – kandiduje na izborima 1996.
Ali kaže da su ih tada mnogi u zapadnim prijestolnicama pitali je li to uopće demokratski.
Kasnije su bonske ovlasti koristili visoki predstavnici poput Paddyja Ashdowna, ali je šteta već bila učinjena, pa je bilo teško nadoknaditi izgubljeno. Kada je 2009. Inzko postao visoki predstavnik, međunarodna zajednica je značajno promijenila pristup – odlučeno je da se pruži prilika domaćim političarima da sami rješavaju probleme. Tada je uslijedilo 12 godina stagnacije.
Inzko kaže da posebno žali što je upravo kada je on došao u BiH, donesena odluka da se strani sudije i tužioci povuku, iako su, kako tvrdi, „uradili fantastičan posao“, prikupivši brojne dokaze o političkoj korupciji.
„To je bila strašna greška“, kaže Inzko, dodajući da su kompetentni strani tužioci i sudije očito bili ozbiljna prepreka domaćim političarima.
Upozorio je da od tada postoji jasan obrazac: političke stranke pokušavaju „ugurati“ svoje ljude u pravosuđe, pa čak i u Ustavni sud BiH.
„Od svake institucije pokušavaju napraviti Dom naroda“, rekao je Inzko, aludirajući na zloupotrebu mehanizama zaštite vitalnog nacionalnog interesa.
I Steiner i Inzko slažu se da u sadašnjim okolnostima nije moguće ukinuti OHR jer bi to izazvalo ozbiljnu neravnotežu u BiH. Imaju i poruku važnu u kontekstu rata u Ukrajini.
Bez vojne intervencije NATO-a 1995. i bez poraza snaga bosanskih Srba te slabljenja Miloševićeve pozicije, Daytonski pregovori ne bi imali nikakve šanse.
„Toliko o moći diplomatije“, zaključuje Steiner.