Torba s nešto odjeće, avionska karta za Njemačku i put bez povratka, kakav je planirao. Sergej Barbarez u decembru 1991. godine napustio je rodni Mostar ne sluteći da će mu se život zauvijek promijeniti. Planirana božićna posjeta rodbini pretvorila se u početak nogometne karijere koja ga je dovela do vrha njemačkog nogometa, a danas i do klupe reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Autobiografija selektora BiH pod naslovom Kreisläufe – Wie ein Krieg mein Leben veränderte (Krugovi – Kako mi je rat promijenio život), koju je napisao u saradnji sa Sebastianom Wolffom, sportskim novinarom iz Hamburga, donosi dosad nepoznate detalje iz njegovog života. Knjiga je privukla pažnju njemačkih medija, koji prenose dijelove o njegovim nogometnim počecima, dolasku u Njemačku, posljednjoj sezoni u HSV-u i pregovorima o novom ugovoru.
Barbarez je još ranije osjetio potrebu da ispriča svoju životnu priču, bez uljepšavanja i skrivanja teških trenutaka.
“Godinama u sebi nosim želju da ispričam svoju priču. Svoju cijelu priču. O počecima. O zaobilaznim putevima i pogrešnim skretanjima. O neočekivanim preokretima koji su zauvijek promijenili moj život. O trenucima koji su me oblikovali, stavljali pred izazove i ponekad dovodili do samih granica. To je priča o boli, ponosu i iznad svega dubokoj zahvalnosti. To je moja priča. Sa svim svojim usponima i padovima. Bez uljepšavanja. Iskreno. Iz dubine srca”, napisao je Barbarez.
Odlazak iz Mostara koji mu je promijenio život
Datum 21. decembar 1991. godine Barbarez nikada neće zaboraviti. Tada 20-godišnji nogometaš planirao je božićne i novogodišnje praznike provesti kod rodbine u Hannoveru, a nakon dvije sedmice vratiti se kući. No, njegov otac Ljubo imao je drugačiji plan, o kojem Sergej gotovo ništa nije znao.
Otac ga je, zajedno s Anom, njegovom tadašnjom djevojkom, a danas suprugom, starim Golfom „kec“ odvezao iz Mostara do sarajevskog aerodroma.
Putovanje je proteklo u neobičnoj atmosferi. Otac je malo govorio, a Barbarez je osjećao da nešto nije u redu, iako nije postavljao pitanja. Nedavno je potpisao svoj prvi ugovor s Veležom i odslužio vojni rok, pa nije mogao ni zamisliti da se u rodni grad neće tako brzo vratiti.
U autobiografiji se prisjetio prizora sa sarajevskog aerodroma, na kojem su brojni ljudi pokušavali napustiti zemlju.
„Kad se sjetim tog dana koji mi je promijenio život, osjećam vrevu i užurbanost posvuda oko sebe, uznemirene ljude koji su htjeli napustiti našu domovinu. Posebno majke sa svojom djecom, koje su sa sobom imale malo više od mene. Strah im je sjao u očima, a plač beba probijao mi je um poput sirena. Krici koji su mi i danas u glavi“, piše Barbarez.
Rat u bivšoj Jugoslaviji tek je ulazio u novu, tragičnu fazu, a posljedice koje će ostaviti na milione ljudi tada su se tek počele nazirati.
„U ratu je bilo gotovo 100.000 mrtvih; dva miliona ljudi pobjeglo je iz svoje zemlje. Bio sam jedan od njih. Samo to tada nisam znao“, prisjetio se Barbarez.
Jedan od posljednjih redovnih letova iz Sarajeva
Barbarez u knjizi opisuje kako u tom trenutku još nije u potpunosti razumio politička i vojna zbivanja u raspadajućoj Jugoslaviji. Odlazak je doživljavao kao privremeno putovanje, ne znajući da će mu upravo ono otvoriti vrata sasvim novog života.
„Zapravo sam uhvatio jedan od posljednjih redovnih letova tadašnje jugoslavenske aviokompanije JAT iz Sarajeva. Išao je u Hamburg, od svih mjesta, moj sadašnji dom“, napisao je Barbarez.
Iz Hamburga je potom automobilom otišao do Hannovera, gdje ga je čekala rodbina. Ondje se trebao zadržati samo tokom praznika, no ubrzo se pojavila prilika koja će promijeniti tok njegove karijere.
U Hannoveru počela nogometna priča
Kako je ispričao za njemački list Neue Presse, posebno pamti 4. januar 1992. godine. Tog je dana sa svojim ujakom šetao kroz šumu Eilenriede, a njihova ruta vodila je prema trening-centru Hannovera 96.
Barbarez nije znao da je njegov ujak već dogovorio probni trening za mladog nogometaša iz Mostara. Trener Hannovera 96 u to vrijeme bio je Frank Pagelsdorf, s kojim će Barbarez kasnije ponovo sarađivati u Union Berlinu, Hansa Rostocku i HSV-u.
Mladi nogometaš prvi se put susreo s umjetnom travom i ostavio dobar dojam. Dobio je priliku ostati u klubu, iako u početku nije ni razmišljao o tome da Njemačka postane njegov novi dom.
Nakon razgovora njegovog oca i ujaka postalo je jasno da će ipak ostati. Odluku je lakše prihvatio nakon telefonskog razgovora s ocem Ljubom, a dolazak Ane u Hannover dodatno mu je olakšao prilagodbu na novu sredinu.
Barbarez je najprije igrao za drugu ekipu Hannovera 96, a potom dobio priliku i u prvom timu. Upisao je 18 nastupa, osam puta bio u početnoj postavi i postigao dva gola. Nakon Hannovera, koji se tada takmičio u drugoj njemačkoj ligi, karijeru je nastavio u Union Berlinu, tadašnjem niželigašu.
Put koji je započeo kao privremeni odlazak od kuće tako se pretvorio u nogometnu karijeru koja će ga odvesti do Bundeslige i statusa jednog od najpoznatijih bosanskohercegovačkih nogometaša svoje generacije.
U Njemačku sam otišao na početku rata
Danas, s vremenskim odmakom, Barbarez svoj odlazak iz Mostara posmatra iz drugačije perspektive. Svjestan je da je rat odredio sudbinu brojnih porodica, a da je njemu odlazak u Njemačku, iako tada nije bio svjestan njegovih posljedica, otvorio put prema životu koji je izgradio.
„Godine 1991. napustio sam svoju zemlju i otišao u Njemačku. Zvuči nevjerovatno jer je moja domovina toliko propatila i jer i danas, kada izađem iz hotela naše reprezentacije u Sarajevu, na pročeljima kuća još vidim rupe od metaka. Ali u Njemačku sam otišao na početku rata i toj životnoj prekretnici dugujem život u kojem sam postao sretan“, napisao je Barbarez.
Danas se nalazi na čelu reprezentacije Bosne i Hercegovine, a u toj ulozi svoj odnos prema domovini doživljava i kao priliku da joj uzvrati dio onoga što mu je život pružio.
„Sada želim nešto vratiti. I ovdje, više nego ikada prije, osjećam da to mogu učiniti. Barem mali dio sreće koju sam pronašao“, poručio je Barbarez.
Njegova priča tako nije samo priča o nogometnom uspjehu, nego i o odlasku koji nije planirao, porodici koja je donijela teške odluke te novom životu započetom u trenutku kada još nije mogao znati šta ga čeka. Danas, kao selektor reprezentacije BiH, Barbarez se želi odužiti zemlji iz koje je krenuo na put koji mu je zauvijek promijenio život.
(Vijesti.ba)