U burnim danima novembra 1994. godine, tokom najtežih borbi na području Velike Kladuše, jedinice Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine suočile su se s ponovnim povratkom Abdićevih snaga iz tzv. SAO Krajine. Početak takozvanog „drugog poluvremena autonomije“ obilježile su žestoke bitke između snaga lojalnih državi BiH i onih koje su, u savezništvu sa srpskim paravojnim formacijama, pokušavale preuzeti kontrolu nad cijelim Bihaćkim okrugom.
Kako se navodi u knjizi „Bio sam Nanićev diverzant“, autor svjedoči o jednom od tih ključnih trenutaka kada je komandant Izet Nanić odlučio da sa svojom elitnom jedinicom „Hamze“ krene u kontraofanzivu s ciljem oslobađanja Starog grada u Velikoj Kladuši i rejona Repetitora.
Abdićeve snage vratili su se u Veliku Kladušu 16. novembra 1994. godine, zaposjedajući prostor Starog grada i sve okolne kote. Istovremeno, snage Petog korpusa, koje su do tada držale front prema srpskim snagama, bile su primorane da se prebace na ovo novo ratište i pokušaju zaustaviti zajedničku ofanzivu Abdićevih i Martićevih snaga.
U tom trenutku komandant Izet Nanić, legendarni vođa 505. viteške brigade, donosi odluku da jedinica „Hamze“ krene u kontraofanzivu s ciljem vraćanja kontrole nad Starim gradom i okolnim područjem. Na čelu ove akcije bio je komandir Refik Kauković – Refko, dok je ključni izviđački zadatak povjeren manjoj grupi boraca, među kojima su bili Elvir Šabić – Žile i Jasmin Šabić – Jasko.
Zadatak nije bio nimalo jednostavan – trebalo je izvidjeti prostor Repetitora, pronaći najpovoljniji prolaz kroz neprijateljske linije i markirati pravce za budući napad.
Kako se navodi u knjizi „Bio sam Nanićev diverzant“, grupa boraca krenula je u noćnu misiju, krećući se tiho kroz mrak prema neprijateljskim položajima. Međutim, pri samom pokušaju približavanja naišli su na problem – baza UNPROFOR-a u blizini imala je automatsku rasvjetu sa senzorima. Svaki put kada bi se približili, svjetla bi se upalila, a oni bi se morali povući da ne budu primijećeni.
Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, shvatili su da svjetla nisu slučajna, već senzorski aktivirana. Tada su odlučili da ih zaobiđu u širokom luku i nastave prema cilju. Uspješno su došli do neprijateljskih rovova, izvršili izviđanje, detaljno zapamtili raspored položaja i vratili se u bazu da podnesu izvještaj komandantu Naniću.
No, tada je uslijedio legendarni trenutak koji su kasnije svi pamtili s osmijehom. Komandant Nanić je od svojih boraca tražio da mu na vojnoj karti pokažu tačne tačke koje su izvidjeli. Međutim, većina njih, iako hrabri i iskusni ratnici, nisu znali čitati vojne karte.
Prvi je pokušao Jasko, ali se ubrzo vratio zbunjen, pa je komandant prozvao ostale. Tada komandir Refko, želeći da spasi situaciju, reče:
— „Zna Žile, komandante!“
Žile, iako svjestan da kartu baš i ne razumije, stao je ispred nje i cijelom rukom pokazivao pravce, pomjerajući četiri prsta niz kartu, nadajući se da će „bar jednim prstom potrefiti“ pravi položaj.
Komandant je sve posmatrao, nasmijao se i — bez riječi — odobrio plan.
Sljedećeg dana krenula je akcija. „Hamze“ su tiho prošle kroz neprijateljske linije i uspjele iznenaditi protivnika. Borbe su bile žestoke, prsa u prsa, za svaku kuću i svaku stopu zemlje. Uspjeli su privremeno zauzeti ključne tačke, ali dio snaga koje su trebale osvojiti kotu Repetitor nije uspio izvršiti zadatak. Akcija je morala biti obustavljena, a Hamze su se morale povući.
Iako cilj nije u potpunosti ostvaren, ova operacija je pokazala hrabrost, odlučnost i domoljublje Nanićevih boraca. Njihov duh nije slomila ni brojčana nadmoć neprijatelja, ni teška artiljerija, ni složene okolnosti na terenu.
„Utjeha nam je bila što je Žile tada bar naučio čitati vojnu kartu“, stoji u završnom dijelu odlomka, koji na dirljiv, ali i duhovit način dočarava ljudsku stranu ratnika koji su, uz sve strahote rata, zadržali duh i dostojanstvo.
Ovaj tekst je preuzet i prilagođen iz knjige „Bio sam Nanićev diverzant“, autentičnog svjedočanstva o hrabrosti, odanosti i žrtvi boraca 505. viteške brigade i legendarnog komandanta Izeta Nanića. Knjiga donosi niz priča iz prve ruke koje čuvaju sjećanje na herojski otpor i nesalomivi duh boraca Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.