Na današnji dan, 21. novembra 1994. godine, Bosna i Hercegovina izgubila je jednog od svojih najhrabrijih sinova. U borbama protiv zloglasnih jedinica „Škorpiona“, „Arkanovaca“, Legije i njihovih autonomaških saradnika, na području Podzvizda i Gladnog brda, poginuo je komandir Čete za specijalne namjene „Hamza“ 505. viteške brigade – Muharem Šahinović, Hari, nosilac najvišeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan.
Njegova pogibija, ali i njegovo djelo, ostali su zauvijek urezani u pamćenje boraca 5. korpusa, kao i naroda koji je branio. Hari je bio čovjek nevjerovatne hrabrosti, morala i vjere – borac koji je, kako su svjedočili njegovi saborci i komandanti, istinski žudio za šehidskom smrću i kojem je časno poginuti na putu odbrane domovine bilo iznad svega.
Rođen 1973. godine u Mrazovcu kod Bužima, Hari je već sa 19 godina stao u redove odbrane svoje zemlje. Od akcije do akcije, od linije do linije, odrastao je u jednog od najhrabrijih boraca 505. brigade, postajući simbol odlučnosti i nepokolebljivosti. Učestvovao je u gotovo svim ključnim operacijama – „Munje ’93“, „Breza ’94“, „Mostobran ’94“, Februarska ofanziva, borbe na Grabežu i mnoge druge.
U jedinici „Hamza“ ubrzo je prepoznat kao vođa, komandir koji uvijek ide prvi – i takav je ostao do posljednjeg daha. Njegovi saborci kazivali su da je Hari u borbu ulazio sa takvom sigurnošću i vjerom da je podsticao i one koji su klonuli da ponovo ustanu.
Hari je bio poznat po nepokolebljivoj vjeri i moralu. Namaz mu je bio svetinja – borio se pod abdestom, a saborci se prisjećaju i trenutaka kada je predvodio bajram-namaz na liniji, među suborcima, između dvije borbe.
Bio je i čovjek koji je glasno govorio kada nešto nije u redu – pravedan, iskren i borac koji je štitio narod, ali i čast svoje jedinice. Suprotstavio se ideji Autonomije u trenucima kada se mnogi nisu usudili, jasno poručivši da ga ništa ne može odvratiti od odbrane domovine.
Dana 21. novembra 1994. poginuo je u direktnom okršaju sa neprijateljskim vojnicima, pucajući i izgovarajući riječi „tekbir“. Pogodio ga je metak u prsa, a njegovi saborci kažu da je pao onako kako je i živio – na čelu svoje jedinice, hrabro, ponosno i dostojanstveno.
Komandant Izet Nanić, koji je izuzetno cijenio Harija, na njegovoj dženazi rekao je da je Hari onaj koji je „već izgubljene bitke pretvarao u pobjede“, te da je njegova smrt bila snaga koja je borcima vratila duh i odlučnost u najtežim trenucima.
„Bila je čast poznavati Harija“, kazao je Nanić, „jer je imao srce hazreti Hamze.“
Hari je u borbi ostavio i srce i mladost i život. Iza sebe je ostavio priče koje se i danas prenose – o hrabrosti, o moralu, o beskrajnoj ljubavi prema domovini. Njegovo ime izgovara se s ponosom, a njegova žrtva ostaje svjetionik budućim generacijama.
Danas, 31 godinu kasnije, sjećamo se Zlatnog ljiljana Muharema Šahinovića Harija, šehida, heroja i simbola jedne od najčasnijih epoha bosanske historije.
Neka je vječni rahmet i hvala našem Hariju – čovjeku koji je živio i poginuo kao istinski gazija.