Iznimno spora brzina kojom se Venera okreće oko svoje ose osudila bi svaki prirodni satelit koji se nekada možda oko nje okretao na postupno spiralno približavanje matičnoj planeti i konačno gutanje u kataklizmičkom sudaru.
Teorija o nestalom mjesecu
To je teorija naučnika sa Univerziteta Kalifornije u Riversideu, objavljena u ponedjeljak u časopisu The Astrophysical Journal, koja predstavlja odmak od dosadašnjih objašnjenja zašto Venera, druga planeta od Sunca, nema mjesečevog pratioca.
„Da je imala mjesec, a vjerovatno ga je u nekom trenutku i imala, nije ga mogla zadržati“, izjavio je u ponedjeljak za Reuters astrofizičar Stephen Krane, glavni autor studije. „Taj bi mjesec u relativno kratkom vremenskom periodu pao na planetu.“
Krane je rekao da podaci iz računarskih modela, zasnovanih na planetarnoj fizici i simulaciji gravitacijske mehanike hipotetičkih Venerinih mjeseca različitih veličina, pokazuju da bi svi doživjeli istu sudbinu – prije ili kasnije pali bi na matičnu planetu.
Takav pretpostavljeni događaj „gutanja mjeseca“ vjerovatno se dogodio unutar prve milijarde godina historije Venere, koja, poput ostatka Sunčevog sistema, seže oko 4,5 milijardi godina unatrag, rekao je Krane.
Naučnici su ranije pretpostavljali da Venera, poznata kao Zemljina „blizanka“, ili nikada nije stekla vlastiti mjesec, ili je možda imala mjesec koji je uništen u snažnom sudaru s nekim drugim nebeskim tijelom.
Zašto je Zemlja zadržala svoj Mjesec
Studija sa Univerziteta u Riversideu, usredotočena na dinamiku odnosa Zemlje i Mjeseca, otkrila je da je ključni faktor upravo brzina planetarne rotacije.
Za razliku od Venere, kojoj je potrebno 243 zemaljska dana da završi jedan okretaj – nešto duže nego što joj treba za obilazak oko Sunca – Zemlja se okrene oko svoje ose svaka 24 sata, što je više od 200 puta brže od Venere, rekao je Krane.
Prijenos energije usljed brže rotacije Zemlje postepeno odguruje naš Mjesec sve dalje, uzrokujući da se udaljava od Zemlje brzinom od 4 centimetra godišnje – što je precizno izmjereno pomoću ogledala koje su na površini Mjeseca 1969. godine ostavili astronauti Apolla 11.
Venera kao Zemljina „blizanka“
Venera, treći najsjajniji objekt na noćnom nebu nakon Sunca i Mjeseca, predstavlja važan predmet proučavanja za naučnike koji žele saznati više o historiji Zemlje i njenoj budućnosti.
Slična po stjenovitoj strukturi, ali nešto manja od Zemlje, Venera je obavijena gustom, otrovnom atmosferom koja je stvorila nekontrolirani efekt staklenika, zagrijavajući njenu površinu do temperatura od čak 471 stepen Celzijusa, dovoljno vrućih da rastope olovo.
Iako ne postoji dokaz da je Venerin mjesec ikada postojao, prema Kraneu je malo vjerovatno da je Venera u svojoj ranoj fazi nekako izbjegla sudar s drugom protoplanetom, za kakav se općenito smatra da je stvorio Zemljin Mjesec.
Osvit unutrašnjeg Sunčevog sistema bio je prepun velikih stjenovitih objekata koji su jurili kroz svemir i sudarali se jedni s drugima, pri čemu je Venera vjerovatno primila više nebeskih udara od Zemlje jer je bila bliže Suncu.
Nove misije za istraživanje Venere
Naučnici se nadaju otkriti još tajni Venere pomoću dvije nadolazeće NASA-ine misije, planirane za lansiranje krajem 2020-ih ili početkom 2030-ih, nazvane DAVINCI+ i VERITAS, koje će proučavati atmosferu i geološke karakteristike planete.
(Vijesti.ba)